4. JEDNAKOST PROTIV NEJEDNAKOSTI PRED ZAKONOM
Četvrti koncept koji dijeli kolektivizam od individualizma ima veze s načinom na koji se ljudi tretiraju na temelju zakona. Individualisti vjeruju da ne postoje dvije osobe potpuno jednake, a svaka je superiorna ili inferiorna drugoj na mnoge načine, ali, pred zakonom, oni se trebaju tretirati jednako.
Kolektivsti vjeruju da zakon treba tretirati ljude neravnomjerno kako bi došlo do poželjnih promjena u društvu. Oni vide svijet kao tragično nesavršen. Oni vide siromaštvo i patnju i nepravdu i zaključili su da nešto mora biti učinjeno kako bi se mijenjale sile koje proizvode ove učinke. Oni razmišljaju o sebi kao o društvenim inženjerima koji imaju mudrost o restrukturiranju društvenog uređenja u mnogo humanije i logičnije.
Da bi to učinili, oni moraju intervenirati u poslove ljudi na svim razinama, u preusmjeravanje njihove aktivnosti prema master planu. To znači da oni moraju redistribuirati bogatstvo i uporabiti policijsku moć države da provedu propisano ponašanje.
Posljedica ovog razmišljanja može se vidjeti svugdje u današnjem društvu. Skoro svaka zemlja u svijetu ima porezni sustav dizajniran za nejednakom tretiranju ljudi ovisno o njihovom prihodu, njihovom bračnom statusu, broju djece, njihovoj dobi i vrsti ulaganja koju možda imaju.
Svrha ovog aranžmana je za preraspodjela bogatstva, što znači da favorizira neke klase nad drugima. U nekim slučajevima, postoje bizarne rupe napisane u poreznim zakonima samo za jednu korporaciju ili jednu politički utjecajnu skupinu. Ostali zakoni predviđaju porezne olakšice i subvencije preferirajući skupine ili korporacije.
Nejednakost je cijela svrha tih zakona.
U području društvenih odnosa, postoje zakoni o uspostavi rasnih kvota, spolnih kvota, akcije afirmativnih inicijativa, i zabrane izražavanja mišljenja kojima se možete zamjeriti nekoj skupini ili master planerima.
U svim tim mjerama, postoji nejednaka primjena zakona na temelju interesa tih grupa ili za koja se drže. Rečeno nam je da je sve to potrebno za ostvariti poželjne promjene u društvu. Ipak, nakon više od stotinu godina socijalnog inženjeringa, ne postoji niti jedno mjesto na globusu gdje kolektivisti mogu uprijeti prstom s ponosom i pokazati gdje je njihov master plan zapravo radio onako kako su oni i predvidjeli. Mnoge su knjige napisane o kolektivističkoj utopiji, ali one nikada nisu materijalizirane u stvarnom svijetu. Gdje god je primijenjen kolektivizam, rezultirali su sa više siromaštva nego prije, više patnje nego prije,i svakako više nepravde nego prije.
Postoji bolji način. Individualizam se temelji na pretpostavci da bi svi građani trebali biti jednaki pod zakonom, bez obzira na nacionalno podrijetlo, rasu, religiju, spol, obrazovanje, ekonomski status, životni stil, ili političko uvjerenje. Nijedna klasa ne bi trebala imati preferirani tretman, bez obzira na zasluge ili uzrok njene popularnosti. Favorizirati jednu klasu nad drugom,nije ravnopravnost pred zakonom.
Demokracija je jednostavno, vladavina bogatih, jer se samo sa novcem može doći na vlast
rimsko pravo je pravda za bogate,jer se samo sa novcem može za nju izboriti, zato se i kaže da pravo i pravda nisu isto. Što je alternativa demokraciji i pravu ?
Većina ljudi danas zna da je alternativa demokraciji bogatih, demokracija masa, demokracija referenduma odnosno, direktna demokracija
pravo bi, jednostavno i kratko rečeno, trebala zamijeniti pravda tako da nijedna presuda, koliko god bila pravna, ne može i ne smije biti nepravedna.
“Pravednost je taxis kai kosmos – poredak i ljepota – duševnih dijelova, to je duši ono što je zdravlje tijelu. Svatko zlo je disharmonija i to između čovjeka i prirode, između čovjeka i drugih ljudi, ili između čovjeka i njegove vlastite prirode”