Zašto ne radimo ono što volimo?

 In Općenito

Životno iskustvo podučilo me da većina ljudi uopće ne radi ono što vole, u čemu su dobri, najbolji, što im ispunjava srce radošću.

Upoznao sam prije 2-3 godine jednu krasnu ženu koja je izmislila i, onako usput, proizvodi jedinstvene suvenire. Činilo mi se da njeni kreativni proizvodi zaista imaju budućnost, a tako misli i ona. A eto, ipak, to što je raduje i od čega joj zasjaje oči kada priča o tome, nije ono što joj osigurava egzistenciju. Radi u metalskoj industriji, inženjerka, kao voditeljica jednog industrijskog pogona. Kada priča o tom poslu, nema sjaja u njezinim očima.

Imam veš mašinu koja je proizvedena prije 14 godina, jedna od zadnjih mehaničkih modela bez previše elektronike, koja se s vremena na vrijeme pokvari, a kada se to dogodi – nazovem majstora koji je zna popraviti. Niti on baš nije previše oduševljen svojim dnevnim poslom, a veš mašine popravlja u slobodno vrijeme kako bi dodao koju kunu u kućni budžet. Međutim, nije previše oduševljen niti popravljanjem veš mašina. Radije bi se bavio proizvodnjom papučica za bubnjeve. Osmislio je inovativne papučice, i povremeno ih napravi i proda nekom bubnjaru. Oči mu sjaje kada priča o svom izumu. Ali, nikako da pokrene posao s time – jer proizvodnja je skupa, tržište ograničeno i zasićeno jeftinim industrijskim proizvodima koji su cijenom daleko ispod onoga što on, u ovakvoj situaciji, može ponuditi.

Jedan prijatelj ovih dana napušta domovinu radi posla na brodu. Dobro će biti plaćen i to će omogućiti da njegova obitelj, supruga i dvoje djece, od kojih je jedno staro tek nekoliko mjeseci, ne oskudijevaju ni u čemu, osim u njegovom prisustvu. Njega neće biti uz njih, a djeca brzo rastu i trebaju tatu. I nema tih novaca koji će njega moći zamijeniti, niti njegovoj supruzi, a djeci pogotovo. I on je smislio inovativan proizvod, peć na drva koja iskorištava gotovo 100% energije drveta koje u takvoj peći izgara. Oči mu sjaje kada priča o tome. Ali, nikako da od toga napravi posao. Skupa je ta peć, čak i ne toliko skuplja od onih koje se mogu kupiti u dućanu, ali ipak… teško je naći kupca bez značajnog investiranja u marketing, kako bi više ljudi čulo da takav proizvod uopće postoji. A i nikada nije imao vremena previše se baviti time jer je morao raditi u nekoj firmi od 8-16 kako bi podmirili osnovne životne potrebe. Pa stoga sada postaje moreplovac.

Jedan moj prijatelj bavio se proizvodnjom audio pojačala. Volio je to raditi i oči su mu sjale kada je o tome pričao. Što je proizveo, to je i prodao, uglavnom audiofilima koji su sposobni prepoznati briljantnu kvalitetu zvuka koji to pojačalo prenosi do zvučnika. Ali vidi vraga, i ta su njegova pojačala skupa, pa je teško nositi se sa raznim yamahama, marantzima, te ostalim proizvođačima koji industrijski proizvode tisuće pojačala koja nisu niti do koljena pojačalu koje je nastalo u garaži. I taj moj prijatelj sada prodaje tuđe kuće i stanove, tuđu zemlju ikome tko je voljan to kupiti, za plaću u agenciji za prodaju nekretnina.

Jedan moj prijatelj proizvodi svijeće. Prekrasne su, inovativne i ne postoje kvalitetnije na ovim prostorima. Oči mu sjaje kada priča o novim proizvodima koje je smislio. Ali, teško mu se nositi s jeftinim svijećama koje čađe i gore 3-4 puta kraće od njegovih, a još mu se teže nositi s plaćanjem harača onima koje često nazivam drumskim razbojnicima – na čelu s mitskim entitetom poznatim pod nazivom porezna uprava, koja jedva čeka da mu otme svaku kunu koje se može dočepati. Ali gura moj prijatelj nekako. Račun mu je češće u blokadi nego što nije, i vrlo skromno živi. Završio je prestižni fakultet, ali imao je hrabrosti napustiti struku da bi radio ono što mu ispunjava srce. Da je ostao u struci, bilo bi mu danas financijski vrlo komotno. Skidam mu kapu. Bio mi je, i još uvijek jest – velika inspiracija.

Jedan prijatelj nedavno mi je pričao o tome kako pokreće s kolegom proizvodnju briketa, da su smislili i testirali način kako to napraviti pet puta bolje od jeftinog industrijskog smeća koje se nudi na tržištu. I oči su mu sjajile kada je o tome pričao. Ne znam dokle su momci stigli i nadam se da ih njihovi dnevni poslovi nisu zaustavili u njihovom naumu.

Pa eto i ja sam nešto smislio, mukom razvio, odricanjem proizveo – i još uvijek proizvodim – i oči mi sjaje kada o tome pričam. Ali to što sam smislio ne može si svatko priuštiti. Jer je skupo, pa iako je napravljeno na način da traje gotovo zauvijek, teško je čovjeku odvojiti toliko novca da si priušti nešto takvo. Povremeno se nešto proda ali ne dovoljno da bi se od toga moglo prehraniti obitelj. Kao i ostale koje sam spomenuo, i mene su mučili i sputavali isti problemi kao i njih. I još uvijek je tako, i nisam još pronašao način kako to prevazići.

Mogao bih ovako još satima nabrajati primjere.

Ako ja znam ovoliko ljudi koji su smislili nešto zaista jedinstveno, sigurno ih ima još. Sigurno i vi znate neke od njih, a vrlo vjerojatno ste i vi među njima. Ali većina nas gasi plamen u očima kada kreću na dnevni posao zaraditi ono što nas sputava u ostvarenju naših snova – rada na nečemu u čemu smo najbolji i što nas ispunjava radošću. Osim mog prijatelja svjećara, svi se mi nalazimo u procijepu gdje je teško donijeti odluku da napustimo poslove koji osiguravaju egzistenciju našim obiteljima, i upustimo se u avanturu proizvodnje nečega što je najbolje ikada proizvedeno, ili barem blizu tome da bude najbolje.

Ljudi koji si takve kvalitetne proizvode mogu priuštiti nema puno, a mnogima od njih važnije je od kvalitete ime brenda. I stoga je takve proizvode, za koje je potrebno ne samo znanje i kreativnost da bi nastali, već i ljubav – često prekrila prašina kao posljedica suludog društva koje potiče potrošnju, potrošnju, i opet potrošnju. To ludilo koje za svoj pogon sagorijeva novac, neće se samo tako maknuti u stranu briljantnim proizvodima ljudske kreacije – koji su besprijekorne kvalitete i dizajna, koji se ne kvare, jer tada ne bi bilo potrebe za proizvodnjom, proizvodnjom, i opet proizvodnjom novoga, malo ”boljega” proizvoda, malo ”boljega” od onoga koji proizvode ljudi u susjednoj tvornici u groznim, robovskim uvjetima, i ne mogu niti sanjati da si priušte to što svojim rukama stvaraju. Jer ludilo ne može postojati bez tako postavljenog sustava, koji će se zubima i noktima boriti za svoj opstanak, na korist šačice ljudi koji sustav kontroliraju – a ljudi koji to ludilo ne vide, oni su koji plaćaju svojom vlastitom energijom to održavanje robovlasništva.

Izlaz se nazire. Nada postoji. Postoji način kako kroz ta vrata zakoračiti u miru i bez nasilja i moguće je da smo ih napokon otkrili. Ovoga puta, ponovno ćemo testirati način kako zanijekati našu energiju robovlasničkom sustavu na vlastitoj koži. Ali ovoga puta, to što planiramo uraditi objavit ćemo svima javno, jer ne znamo kako će pokus završiti i koliko će vremena biti potrebno da dobijemo povratne informacije o učinkovitosti toga što smo smislili i što ćemo bez sumnje vrlo brzo uraditi. A vrlo je izgledno da među vama ima hrabrih ljudi koji su spremni, zajedno s nekolicinom nas – izložiti svoju kožu i promijeniti tijek svojih života, kako bismo konačno saznali kako je to živjeti kao slobodan čovjek. To iskustvo nitko od nas nema. Siguran sam da je spektakularno, a kakvo je uistinu – to će pokazati vrijeme – kroz našu spremnost da svoj život uzmemo u svoje ruke.

Recent Posts
Showing 5 comments
  • Solarian
    Odgovori

    Svakodnevni posao (tko je “sretan” da ga ima) je svakodnevno nekom i cijelodnevno (u većini slučajeva nevoljni rad većim dijelom dana i/ili noći) robovanje “bogu novcu”.
    Kreaatori takvog sustava (dobro poznavajući duhovno i materijalno funkcioniranje čovjeka na planetu zemlji) gdje je skoro svaki čovjek rob (bio on toga svijestan ili ne) su smislili taj sustav u dalekoj prošlosti, eksperimentirali su samo s vidljivim i nevidljivim robovlasništvom, političkim uređenjima koji na kraju riječi imaju nastavak “izam”
    U svim tim “izmima” koji su čisto robovlasničkog karaktera ključni faktor, pokretač svega i cilj za koji su ljudi (voljno ili nevoljno) davali svoju životnu energiju je bio novac.

  • pinda
    Odgovori

    Istina ziva. Meni se plamen u ocima ugasi svaki dan u isto vrijeme… to je sat u kojem se iz covjeka pretvorim u robota na 8 sati…

  • mario
    Odgovori

    Skoro e nemoguce raditi ono sto volis j er je patokracija tako postavila sustav. Velikom vecinom se moras prilagoditi sustavu jer u pitanje dolazi opstanak obitelji. lako se prilagoditi ako imas zaledje odnosno novaca, ali ako maoras raditi tezak posao da prehranis obitelj niti imas vremena niti energije niti novaca nesto promjeniti. Drugo, karmom je odredjeno sta ce ko raditi. kako sada to objasniti

  • branko
    Odgovori

    Svi mi imamo žar u očima prilikom iznošenja vlastitih i kreativnih ideja,no one često završe tek kao ideja veoma su rijetki i uporni..a mi smo svi umorni ovog robovluka u koji su nas uvalile elite!

  • Dražen
    Odgovori

    Sai Baba je jednom rekao: “Nije poanta da radiš posao kojeg voliš, već da voliš posao kojeg radiš.” I nekako u dubini duše, iako se moj um tome jako protivi, imam osjećaj da je pravu.

Leave a Comment

Napišite traženi pojam i stisnite Enter za traženje