Odabrao Bernhard.
Buđenje je bolan proces. Kada se napokon probudiš, vidiš svijet onakvim kakav jest. Šokantno je kako sve odjednom izgleda kao filmska kulisa napravljena od jeftine fasade koja nikakvu dubinu nema. Prepoznaješ da je trenutni sistem konzumerizma neodrživ i želiš saznati kako bismo mogli zaustaviti to što znaš da će jednog dana doći.
Iako ništa od onoga što činiš kako bi se pripremio ili čak uzvratio nije ilegalno, odjednom se osjećaš kao da si usred zavjere protiv snaga koje drže vlast. Osjećaš tako zato što to jest tako. Pobuna se više ne provodi mecima i bombama; provodi se unutar granica našeg uma. Kada se probudiš, u osnovi postaješ zavjerenik misli, nikada zapravo ne znajući sa kime bi mogao razgovarati o svojim mislima. Znaš da većina tvojih svakodnevnih kontakata nisu vidjeli sistem kakav on uistinu jest. Još uvijek se osjećaju dovoljno udobno da ne mare nizašto dokle god imaju svoje Youtube video uratke i selfie subotom. Zabrinut da te ne dožive kao luđaka s kapom od aluminijske folije, ostaješ tih, sam sa svojim mislima i zapažanjima sve dok se ne povežeš s drugim zavjerenicima misli.
Kao i u pravoj kriminalnoj zavjeri, određuješ stupanj vlastitog uključenja u zavjeru. Postaješ li aktivni sudionik, izlažući svoje ime, život, reputaciju i obitelj riziku? Podržavaš li zavjeru otvoreno, koristeći svoje društvene profile na internetu da probudiš ostale? Trpiš li ismijavanje i sukobe koji neminovno zbog toga nastaju? Ili si skriveni simpatizer, prateći prave izvore i web stranice koje ti omogućavaju da sakupiš male komadiće pravih informacija ali ih nikada ne dijeliš ili komentiraš iz straha da te ne otkriju i obilježe kao zavjerenika misli? Ili si pak simpatizer koji zna što se događa, ali ćeš se zakleti vjernošću bilo kojoj zastavi kako bi sačuvao normalnu svakodnevicu sve dok ”ne nastupi pravi čas”? Dubina i doseg ove zavjere misli idu mnogo dublje nego itko može zamisliti i samo ti možeš odrediti koliko daleko si spreman ići.
Komentar Valter:
Kako se ne bismo lomili? Kako se ne bismo brinuli? Ono što se mnogima događa upravo ovoga trenutka na čitavome svijetu je točno ono što je opisao Bernhard – budimo se, i jednom probuđeni, suočeni smo s teškim životnim odlukama. Moramo odlučiti kako dalje jer vidimo, osjećamo i znamo da život kakav smo živjeli nema više smisla živjeti. Odluka će biti donešena u tišini i samoći, i svatko od onih koji su se probudili ili se bude zna da će to možda biti jedna od najtežih odluka koje će donijeti u svom životu – jer će odrediti smjer njegovog života u godinama koje su mu preostale da ih proživi kao čovjek.
…jednom kad otisak stopala bosih ostane kao stigma… kad je pređen prag…ostaje Život koji treba Živjeti
Slažem se s navedenim i komentom/ima. Moglo bi se opširnije komentirati no to bi prešlo u neslućene sfere zato nećem:)
Netko je rekao: ” Dođe vrijeme kad se jednostavno povučeš od svih pa i onih koji ti puno znače. Uvjeriš ih da si odlično, sasvim…I pustiš ih da budu sretni daleko od tebe.
“Odluka” je davno donešena i nije baš bilo toliko teško (bome ni lako):)…i da,u miru i samoći.
Potom (kao što reče gornji komentar,kad pređeš prag, prešao si i nema povratka, bar po mome kodeksu) si možeš a i ne moraš zadati kao ljudsko biće zavjet koji bi otprilike ovako zvučao: “Ma kako bezbrojna bila bića, zavjetujem se da ću ih osloboditi. Ma kako neusporediva ISTINA bila, zavjetujem se da ću je ostvariti. Ili bar nastojati svim srcem kao što Valter kaže: ” jer će odrediti smjer njegovog života u godinama koje su mu preostale da ih proživi kao čovjek”).Hvala:)