Znaš li ako znaš?

 In Duhovnost, Općenito

Izabrala i kreirala Niara

rumi-zna

Recent Posts
Showing 10 comments
  • gordan
    Odgovori

    Pre svega, dozvolite mi da objasnim koliko vrsta budala postoji.
    Prvi tip su oni koji ne znaju i nisu svesni sopstvenog neznanja – obicne budale.
    Drugoj vrsti pripadaju oni koji ne znaju, ali misle da znaju – kompleksne budale, ucene budale.
    Treci tip Cineoni koji znaju da ne znaju – blagoslovene budale. Svi se radaju kao obicne budale – u pravomsmislu znacenja reci glupak. Svako dete je obicna budala. Dete nije svesno sopstvenog neznanja. Jos nije postalo svesno mogucnosti saznanja. o tome govori hriscanska parabola 0 Adamu i Evi. Bog im je rekao: “Nemojte jesti sa drveta saznanja.” Pre tog nesrecnog slucaja, kada su jeli sa drveta saznanja, Adam i Eva bili su obicne budale. Nista nisu znali. Naravno, bili su neverovatno zadovoljni jer je tesko biti nezadovoljan ako zivite u neznanju. Nezadovoljstvo mora da se vezba: mora da se postigne; za nezadovoljstvo je potreban razvoj. Ne mozere stvoriti pakao bez znanja – kako mozete stvoriti pakao bez znanja?
    Adam i Eva bili su kao deca. Svaki put kad se rodi dete, rodi se Adam. Adam zivi nekoliko godina – najvise cetiri godine. Svakim danom taj broj se smanjuje. Zivi u raju jer ne zna kako da stvori tugu. Veruje zivotu, uziva u sitnicama kao sto rade kamicci na plazi ili skoljke. Sakuplja ih kao da je nasao blago. Obicni kamencici blistaju kao Kohinor. Sve ga odusevljava – kapi rose na jutamjem suneu, zvezdano nebo, mesee, cvece, leptiri, sve.
    Zatim, malo-pomalo, uci: leptir je sarno leptir, cvet je samo cvet. Nema tu mnogo nauke. Pamti imena: ovo je ruza, ono je bela rada, ovo je lala, a ono lotos. Malo-pomalo, imena postaju prepreke. Sto vise uci, sve je dalje od sustine zivota. Postaje streber. Zivi glavom, a ne celim bicem. Upravo to znaci pad. Jeo je sa drveta saznanja.
    Svako dete mora da jede sa drveta saznanja. Svako dete je toliko jednostavno da, vremenom, mora postati kompleks no – to je sastavni deo odrastanja. Svako dete prelazi put od obicne budale do kompleksne budale. Razlikujemo nekoliko stupnjeva kompleksnih budala – neki ostanu na nivou srednje skole, neki se zadrze na nivou diplomaea, neki postanu postdiplomci ili doktori nauka. Sve su to stupnjevi razvoja kompleksnih budala. Svako dete mora da okusi spoznaju jer je iskusenje znanja preveliko. Sve sto je nepoznato moze biti opasno. Mora da sazna jer ce znanjem moci da se izbori s istim. Kako cemo se izboriti bez znanja? Svako dete predodredeno je da nauci.
    Prva vrsta budale, neizbezno, mora da postane druga vrsta budale. Druga vrsta budale moze, ali i ne mora, evoluirati u treci tip budale. Treci tip budale razvija se samo kad drugi tip postane preopterecen znanjem – kad ima previse znanja, kad se sav pretvori u glavu, kad izgubi svu osecajnost, svest, sav zivot. Covek postaje teorija, natpis, dogma, a u njegovom umu kovitlaju se reci. Jednog dana, ako se ta osoba osvesti, shvata da mora odbaciti sve sto je dotad saznala. Tada postaje treci tip budale – blagoslovena budala. Dozivljava drugo detinjstvo. Ponovo postaje dete.
    Setite se Isusovih reci: “…ako se ne povratite i ne budete kao djeca, necete uci u carstvo nebesko. “1 Ne zaboravite, kaze “kao deca”, a ne “deca”. Rec “kao” veoma je vazna. Oznacava one koji su poput dece, ali nisu vise deca. Deca su sveci, ali samo zato sto jos nisu osetila iskusenje. Njihova svetost veoma je jednostavna; ne vredi mnogo jer je nisu sami zaradili, nisu se borili za nju, nikad ih nista nije stavilo na muke iskusenja.
    Iskusenja dolaze pre ili kasnije. Pojavice se hiljadu i jedno iskusenje i odvuci ce dete u raznim smerovima. Ne kazem da dete ne treba treba da pode za iskusenjima – ako se bude opiralo, ako bude sprecavalo ili ogranicavalo sebe, zauvek ce ostati prvi tip budale. Nece uci u Isusovo carstvo, nece okusiti Muhamedov raj, ne. Ostace neznalica. Neznanje je samo vrsta potiskivanja, a ne oslobadanje od tereta. Prvo mora da dostigne odredeni stupanj znanja, prvo mora da zgreSi jer tek posle toga moze da okusi spoznaju, da odbije poslusnost Bogu i da krene u divljinu sveta, dozivi sopstveni ego samo da bi jednoga dana mogao da ga se odrekne.
    Nece se svi odreci ega. Sva deca predju s prvog stupnja ludosti na drugi, a samo blagosloveni dostignu treci stupanj – zato se i nazivaju blagoslovenim budalama.
    Blagoslovena budala dostigla je najvisi nivo spoznaje jer zna da je znanje jalovo, znanje je prepreka za spoznaju. Blagoslovene budale odricu se znanja i dostizu spoznaju. Jednostavno im se prociste pogledi. U njihovim ocima nema teorija i pomisli. Njihovi umovi nisu umovi, veç cista inteligencija. Mozgovi im nisu zakrceni dubretorn. Mozgovi im nisu zakrceni pozajmljenim znanjem. Jednostavno su svesni. Oni su plamen svesti.
    Tertulijan je podelio znanje na dve kategorije: znanje neznalica – takvo znanje ima drugi tip budala. Ucenjak zna, ali ipak nema spoznaju jer nije saznao putem sopstvenog iskustva. Slusao je, zapamtio: ucenjak je sarno papagaj, u najboljem slucaju – racunar, Tertulijan kaze da ova vrsta znanja nije pravo znanje, vee neznanje upakovano tako da izgleda kao znanje, preruseno neznanje. U stvari, to je pad, pad nize od decje nevinosti. To je iskvarenost. Iskvareno stanje uma. Lukavost, pamet, iskvarenost.
    Druga vrsta znanja, prema Tertulijanovim recima, naziva se “svesno neznanje”. Postize se kad osoba odbaci sva znanja i po  gleda pravo u sustinu iivota, bez predrasuda; kad sagleda srvar  nost, bez ikakvog predznanja, kad se suoci s realnoscu u svom raskosnorn sjaju. Covek samo pogleda realnost i kaze: “Ne znam.”

    by Osho

    • Niara
      Odgovori

      Gordane, ja bih ovdje ipak zamijenila riječ “budala” s riječi nesvjesnost, jer mi riječ “budala” zvuči pretvrdo i pomalo uvredljivo, jer znamo i sami što mislimo kada nekoga nazovemo budalom.
      A što se tiče pravog ZNANJA, rekla bih da je to vlastito iskustvo, jer kada iskusimo neke stvari ili stanja, doživimo, onda ne ponavljamo “naučeno” (i vjerujemo tuđim riječima), što su kako sam već bila jednom napomenula, iskustva i doživljaji i zaključci drugih ljudi, koji se nama prenose generacijama, bez postavljanja njihove istinitosti u pitanje i tu nastaje blokada u razvoju i uvijek se svira ista ploča, desetinama godina ista saznanja, a neki puta i stoljećima i kroz to ponavljanje se očekuju i proizvode isti rezultati. Postignuti rezultat je ukočenost, , nepomičnost, tvrdoća – kao u mislima, tako i u saznanjima i nastaje neka vrsta ustajalosti. Zamislimo si samo jezero bez dotoka ili istjeka vode (bez svježine) – jako brzo se pretvara u ustajalu močvaru u kojoj zamire svaki život, u doslovnom i prenesenom značenju.

      Znači, po nemi je puno konstruktivnije od slijepog vjerovanja, znati, tj., postaviti ama baš sve u pitanje, pogledati svaku situaciju s više strana i stvoriti svoj zaključak, ne samo na osnovu mentalne analize, nego s osjećajem, intuicijom koja nas vodi do istine. No, i tada će to biti isključivo naša vlastita istina, koju smo mogli spoznati na osnovu dosadašnjih doživljaja, spoznaja, iskustava, odgoja, nadarenosti, sposobnosti, stupnja svijesti itd., itd. i koju možemo podijeliti s drugima i ponuditi im kao jedan od mogućih vidova o nekom području ili temi, a oni ju mogu prihvatiti ako imaju slične nazore kao npr. ja ili ne, to je sve.

      • gordan
        Odgovori

        Evo stavih se u poziciju pronalaženja korijena riječi „budala“; naiđoh na sljedeće: riječ „badal“ – tursko-arapskog korijena, a znači zamjena, odnosno onaj koji zamjenjuje stvari.
        I nekako bih rekao da ima smisla; pri tom, naravno i ni u kojem slučaju, ne uzimam za primjer zamjenu riječi „budala“ za „nesvjesnost“; dapače izgleda da imaju mnoge sličnosti, stoga na to ne gledan kao na zamjenu.
        Međutim upravo zato i iz pozicije „ne prihvati ništa osobno“ to „budala“ ne zvuči mi ni pretvrdo, ni uvredljivo…jer kako tko što doživljava je stvar identifikacije umom.
        Što se tiče ZNANJA, slažem se da je vlastito iskustvo, najdragocjenije iskustvo i ISTINSKO ZNANJE i tu nema pogovora, međutim ono što bi se ticalo „naučenog“ možda bi trebalo razlikovati „naštrebano“ od „intuitivno prihvaćenog“. Još u osnovnoj školi, a kad još nije bilo spoznaje o „obrazovnom ukalupljivanju“, nije mi bilo jasno zašto se jednako vrjednuju „papagaizam-znanje“ i „kužim-znanje“. Ovo je rečeno čisto iz razloga što „intuitivno prihvaćeno“ prihvaćam kao vlastito iz razloga što sam životnim iskustvom naučen. A znam da nisam jedini koji je, ponekad ne slušajući „glas iznutra“, izvukao pouku na teži način. Uz sve to postoji velika vjerojatnost da većinom znanja neću biti niti okrznut i dva su razloga: ima toga punoooooooo; nema potrebe za svime. Svejedno zahvalan… makar ispao budala kojeg će tek mrvice dopasti.
        Ono meni istinski bitno jest sljedeće: bez obzira što sam u datom trenutku bio u vremenskoj stisci, uviđam da sam, u prvom redu iz poštivanja prema trudu autora, uz citat trebao uputiti i koju riječ iz vlastite glave…ili komentirati onda kad sam u stanju posvetit vrijeme komentiranju. Ovako sam se „okitio perjem papagaizam-znanja“, i to bez vlastite namjere…i ispao budala. I neka je tako i to je iskustvo…vlastito. Ono što želim reći jest da nije bilo namjere, iako tako na prvu izgleda, da se kiitim tuđim perjem, kao da je moje vlastito; ako na svom putu i pokupim koje ptice pero, ono ima jednu jedinu svrhu; biti dio moje perjanice Mudrosti…radostan sam ovim što jesam…i radostan što sam bogatiji za još jedno „iskustvo po Niari“.
        U poklonu spuštam glavu i učeničkom ljubavi zahvaljujem

        • Niara
          Odgovori

          Hvala i tebi Gordane, svaki dan učimo jedni od drugih, svaki “učenik” je i “učitelj” i svaki učitelj istodobno učenik.

  • Niara
    Odgovori

    Ma jasno, sigurno da time nije mišljeno da ga slijediš cijeli život, nego budeš u njegovoj blizini određeno vrijeme, koliko je za tebe potrebno i gledaš i slušaš što ima reći, naučiš, prihvatiš ako želiš (ili ne) i ideš dalje.

    • Niara
      Odgovori

      Da, primjetila sam da si pisao iz stanja “panike”, jer je riječ “slijedi” u tebi nešto dirnula i izazvala taj osjećaj “hitnoće”.
      A, vidiš, pa na taj način i živimo svi ovaj naš život, da smo zajedno neko vrijeme (slijedimo jedni druge, ili se možda može upotrijebiti neka druga riječ), primimo jedni od drugih na dar što si imamo pokloniti, obogatimo se, nadahnjujemo, izgradimo nešto zajednički, nahranimo se duševno i idemo dalje svojim putem.

      A što se tiče zahvaljivanja, u svemu, cijelom životu postoji interakcija davanja i primanja (izmjene), u kakvom god obliku i mislim da je lijepo da se drugima, kada osjetimo da su nam dali nešto vrijedno i zahvalimo, ali samo onda ako tako stvarno i osjećamo, inače djleuje kao licemjerje, što se i osjeti po laskavom, neiskrenom tonu glasa, izrazu lica, kretnjama.
      Zahvaliti se je za mene spoznaja vlastite nedostanosti u ovom, fizičkom obliku života i osjećaj zahvalnosti da si primio dar, koji ti netko nije trebao/morao dati, to je sve. A ako se netko pri tome spomene imenom, ne mislim da bi ga to ometalo na njegovom putu, već bi samo vidio da je neki čovjek otvoren i spreman prihvatiti znanje ili savjet, koji će ga dovesti dalje na putu. Drugi pak, koji ne želi slušati što netko drugi govori ili misli i uvijek se suprotstavlja, ostaje zatvoren unutar “svojeg” svijeta, kao školjka u ljušturi i kada se nikada ne bi otvorila, da propusti strujanje morske vode kroz sebe i time primi hranu, što bi se dogodilo?
      Stoga vidim izmjenu među ljudima zaista kao hranu, a i kontakt sa cijelim živućim svijetom naravno – jer izmjenično komuniciramo sa svima, od svih dobijemo nešto i svima dajemo ono što imamo ili želimo i tu vidim ljepotu zajedničkog razvoja i rasta, kao kada cvijet procvate u proljetno sunčano jutro, nakon blage kiše, otvori se za sunce i svijetu pokloni svoj zamamni miris, koji obogaćuje neizmjernom ljepotom, privuče pčele, koje njegov pelud prerade u med … i možeš li zamisliti nešto slađe i prirodnije, od tog sklada izmjene unutar prirode? I svi od nih su nešto dali i primili – i takav je život, svuda …

  • ljudsko_biće
    Odgovori

    Pa da…mislim da biće samodefinira…koliko ide svojim putem….ili manjak istog…odnosno praćenje tuđih puteva.
    Iz vlastitog iskustva, a i koliko vidim sa strane… ljudi obično kad odrastaju onda inhibiraju prvenstveno odlike svojih “roditelja”, “prijatelja”…itd . Primjećujem da većina ljudi ismijava tokom godina neke “mušice” svojih roditelja ili se verbalno prepiru zbog neki tvrdoglavosti svojih roditelja…ali na kraju jednostavno postanu i sami to – šta god.
    Ja sam oslobodio odgovornosti svoje “roditelje”…i više ih ne zovem mama, tata…nego rođenim imenom.
    Odnosno utjelovio sam u sebi oca i majku….a to dvoje + ja = sveto trojstvo šta je opet = ja . :D :P
    Mislim da kad čovjek koji je jučer bio nesvjestan svega,…da je danas nužno za njega da se vrati na sam početak puta u ovom životu ( odnosno kad se rodio) i “pokupiti” svu prosutu odgovornost na sebe opet u sadašnjosti.
    Mislim da ako se nečija druga istina integrira u svoj vlastiti put bez da se iskusila/proživjela odnosno da se nečija druga istina uzela zdravo za gotovo…pa to će i dalje biti put…koji će biti opijen istinom….
    ali pitanje je čijom?

    Ali da slažem se kad čovjek postane svjestan koliko zna…i još bitnije koliko nezna…onda to otvara mnoga vrata…

  • ljudsko_biće
    Odgovori

    Pripazi samo…odnosno obrati pozornost na želju…i ko je ispunjava…
    da ne bi slučajno nekom đavlu da dušu…
    Koliko se ono ima želja prije nego se triba otplatit dug na “vječnost”?
    Tri, četiri, devet ili n želja?
    :P :D

    (u najboljoj namjeri)
    :D
    srdačan pozdrav!

  • ljudsko_biće
    Odgovori

    bez ikakvog predmnjijevanja;

    hahahaa..
    :DD
    :P

    uživajte ljudi…

  • Joy
    Odgovori

    Slijedi ga? Kao što ljudi slijede Isusa? Ili već nekog drugog samoprozvanog?

    Onaj tko zna, zna da ne zna. (točka)

Leave a Comment

Napišite traženi pojam i stisnite Enter za traženje