Kratki tečaj iz kreacije stvarnosti 5/? – Sila ili Nasilje, pitanje je sad?

In Duhovnost

Zamolio bih za početak one koji nisu pročitali prethodna četiri članka ovog serijala:

Prvi

Drugi

Treći

Četvrti

…da uopće ne čitaju ovaj. Prva tri nastavka relativno su kratka, od kojih u trećem posebno treba pročitati i sekciju komentara. Četvrti je duži od sva tri prethodna zajedno. Predložio bih da oni koji prate ovaj serijal pogledaju svakih nekoliko dana sekciju komentara, ne samo trećeg nastavka već i ostalih, jer bilo je pitanja dosta i dosta toga je dodatno pojašnjeno kroz odgovore i rasprave upravo tamo.

Ovaj peti nastavak je za sada, najduži od svih. Ovo bi dakle bio dobar trenutak za skuhati čaj ili kavu ili napraviti sendvič – prije nego što nastavite s čitanjem.

U prošlom nastavku dobili ste alat koji ste, nadam se, počeli koristiti ili makar spoznali njegov potencijal. Zamolio bih, ukoliko netko ima višak vremena i dobro se služi engleskim, da tih 98 stranica zlata vrijednog alata prevede na hrvatski jezik. Ako se to dogodi i javi nam se netko tko bi taj velevrijedan i velevažan zadatak (za one koji se engleskim ne služe dovoljno dobro da bi mogli tu knjigu pročitati) preuzeo/preuzela na sebe, objavit ćemo ga na Zvonu Istine i ponuditi svakome na korištenje uz prikladan članak u kojem će biti opisano zašto je tih 98 stranica važno za sve nas.

Okej, idemo na posao. Sila ili Nasilje, pitanje je sad? – središnja je tema ovog nastavka.

Početi ću s primjerom:

Pažljivo pogledajte video. Kratak je, i pogledajte ga više puta ako vam je to potrebno prije nego odgovorite na ovo pitanje:

Koliko ste činova nasilja u gornjem primjeru uočili?

Prije nego iznesem točan odgovor na to pitanje, malo bih pričao o sili i nasilju. Zapravo, više o sili.

Silu koristimo čitavog dana na nebrojene načine, potpuno nesvjesni da to činimo. Da bismo koristili silu, moramo imati nešto što je sposobno tu silu prenijeti u svijet oko nas. To naravno, imamo. To je naše tijelo, a uz malo mentalnih akrobacija mogli bismo i naš um označiti kao nešto što je sposobno manifestirati silu. Ipak, silu u velikoj većini slučajeva prenosimo u svijet oko nas korištenjem našeg tijela, a u daleko manjem postotku to činimo umom. Primjerice, možemo korištenjem uma manifestirati silu u svijetu, kada nekoga zamolimo da nam doda krpu za brisanje suđa.

Silu koristimo, i moramo je koristiti ako želimo poboljšati bilo koji segment našeg života, i života onih koji su u našem mikro svijetu. Na primjer, ako želim poboljšati svoj život i život svoje obitelji na način da jedemo iz čistih tanjura, moram primijeniti silu da operem tanjur i obrišem ga čistom krpom. Ako želim jesti, moram primijeniti silu da podignem žlicu ili vilicu s hranom do svojih usta.

Dakle – koristimo silu svakodnevno i uopće ne razmišljamo o tome da je sila to što koristimo. Zašto bismo uopće trošili vrijeme na kontempliranje o sili? Posve je normalno da to rijetko činimo, jer nam je svima primjena sile urođena stvar, prirodna da ne može prirodnija biti. Da je ne koristimo, naš bi život bio vrlo kratka kaotična zbrka patnje i boli s neminovnim ishodom – smrti našeg tijela.

The Force

Sila (snaga) je, kao što vjerojatno već znate, prirodni zakon koji je u osnovnoj školi riječima opisan ovako:

”Snaga je rad izvršen u jedinici vremena”

Matematički je sila (snaga) opisana ovako:

P = W / t

Nastaviti ću nakon ovog utvrđivanja gradiva koristiti riječ ”sila” umjesto ”snaga” koji se rabi u fizici, budući je na duhovnoj razini riječ o istoznačnim pojmovima – a prikladno je tako učiniti da na kraju ovog članka svakome kristalno jasno bude što je to sila a što je to nasilje, jer riječ je o sličnim pojmovima koje često pobrkamo, što zbog društvene indoktrinacije a što zbog toga što je interakcija između ljudi iznimno kompleksna. Sila i nasilje usko su povezani jedno s drugim, ali treba jasno reći da je riječ o dvije dijametralno suprotne stvari. Treba jasno reći da imamo pravo primijeniti silu. Treba jasno reći da nasilje nemamo pravo primijeniti. Zato je riječ o dvije dijametralno suprotne stvari.

Ali – svjedoci smo da u našem svijetu ima i jednog i drugog. Zašto je tako? Živimo okruženi dualnim svijetom pa postoje i sila i nasilje istovremeno posvuda oko nas. Ipak, iako obje postoje, odgovor na pitanje zašto je tome tako kada nasilja ne bi trebalo biti ili barem ne toliko koliko ga ima, uopće nije kompliciran. Ono dobiva sve veći momenat jer mi više ne znamo da imamo pravo primijeniti silu, i više ne znamo da nemamo pravo primijeniti nasilje, i ne znamo koja je razlika između sile i nasilja, pa čak ne znamo prepoznati mnoge manifestacije sile i nasilja. Ono čega većina ljudi još uvijek nije potpuno svjesna, jest neosporna činjenica da i oni čine i jedno i drugo, iako možda smatraju da to nije tako. Ali jest tako, jer još uvijek ne znaju da ono što misle da je sila, nije sila već nasilje – i obrnuto.

A ima i onih koji znaju tu razliku, ali unatoč tome odabiru nasilje.

Silu od nasilja dijeli samo tanka, gotovo nevidljiva koprena morala, to jest spoznaje onog što je ispravno činiti, i onog što je krivo činiti. Ako nam je moralni kompas poremećen i percepcija zamućena, sve ćemo više padati pod utjecaj nasilja, ili, recimo to tako – prihvatit ćemo mračnu stranu sile. Poput ovog tipa:

Darth Vader

Eto dao sam si oduška. Volim gledati Zvjezdane ratove. Velike istine sakrivaju se u svakom od dijelova tog serijala. Od sada ćemo se u ovom članku držati stvarnog svijeta.

U mnogim školama diljem svijeta kažu da je kod njih na snazi jedan od principa od kojeg neće odstupiti niti milimetar. Taj princip nazvan je:

”Nulta tolerancija na nasilje”

Zašto je taj princip uveden? Iz razloga, jer količina nasilja u društvu raste, i ako želimo sutra ili za 10 godina imati drušvo s manje, malo ili nimalo nasilja, moramo djecu naučiti da se ponašaju na određen način, kako bi kada odrastu, nasilja bilo manje ili ga uopće ne bi bilo. Ovako na prvu, izgleda taj princip ”nulte tolerancije na nasilje” logičan da logičniji ne može biti. Međutim – uz malo triviuma uočavamo prve napukline u toj logici.

Smatram da je ”nulta tolerancija na nasilje” koja se primjenjuje u školama, najobičniji trojanski konj koji će za posljedicu imati VIŠE NASILJA u našem društvu sutra ili za 10 godina, jer počiva na potpuno pogrešnoj percepciji toga što je to nasilje, i potpunom nerazumijevanju što je to sila. I u školi one dvojice dječaka iz gornjeg videa također je proklamirana ”nulta tolerancija na nasilje” i nakon incidenta, sasvim očekivano, zbog takve politike i nerazumijevanja razlike između sile i nasilja – oba su dječaka trenutno suspendirana. KAŽNJENA SU OBOJICA.

Ako imate još 12 minuta strpljenja, pogledajte video u kojem je jedan od dječaka intervjuiran:

Rekao je u jednom trenutku, da smatra kako je imao pravo reagirati na takav način. Da nije pretjerao.

Ali, ekipa u školi koja je propisala ”nultu toleranciju na nasilje” ga je suspendirala. I tako su i oni postali nasilnici, nesvjesni da je dječak imao puno pravo reagirati na takav način. A ono što mi je posebno zanimljivo bilo nalazilo se na kraju videa, gdje je ponuđen telefonski broj na koji se žrtve nasilja mogu javiti kako bi prijavili ukoliko ih netko ugnjetava i maltretira. Moguće je to nekakva verzija ”hrabrog telefona” koji imamo kod nas.

Kakva se poruka šalje tim načinom primjene ”nulte tolerancije na nasilje” i pozivom da se nasilnici nekome prijave?

Meni je kristalno jasna ta poruka.

”NEMATE PRAVO KORISTITI VAŠE PRIRODNO PRAVO NA PRIMJENU SILE DA BI SE OBRANILI OD NASILJA. OBRATITE SE AUTORITETU KOJI ĆE RIJEŠITI VAŠ PROBLEM.”

Razmislite o ovome, pogotovo vi koji imate djecu. Koliko često ste od svog djeteta čuli ove riječi:

ALI ON JE PRVI POČEO!!! NISAM JA KRIV!!!

Djeca koju još uvijek nismo zagadili indoktrinacijom o ”društveno prihvatljivom ponašanju” ZNAJU da je njihovo prirodno pravo da se obrane od nasilnika. Od njih trebamo učiti. Ona su jedan od IZVORA ZNANJA koje smo društvenim programiranjem i inženjeringom mi odrasli zaboravili ili zametnuli ili ga pogrešno percipiramo. Dapače, posve sam siguran da mnogi roditelji, kada im se djeca požale da ih netko maltretira, i sami programiraju djecu da se obrate figuri autoriteta – bilo njima, bilo učiteljima u školi. I budući da to tako funkcionira, jer nismo naše djelovanje harmonizirali s prirodnim zakonom sile, količina nasilja raste u čitavom našem društvu. Izgubila se percepcija o tankoj liniji koja dijeli silu od nasilja, i ljudi danas smatraju kako je riječ o posve istoj, društveno neprihvatljivoj stvari koju moramo iskorijeniti. Međutim, događa se upravo suprotno – nasilja je sve više i više. U školama koje imaju ”nultu toleranciju na nasilje” vlada nasilno okruženje, više ili manje prikriveno. Nasilje može biti i psihološko, ne mora biti fizičko. Količina nasilja raste, između ostalog, i zato što školski ”autoriteti” nemaju pojma o tome da postoji razlika između sile i nasilja, ne znaju kako prepoznati nasilje, a posebice nemaju pojma o ČINJENICI da onaj koji je napadnut ima prirodno pravo obraniti se SAM. Kada ne bi bilo ”nulte tolerancije na nasilje” koje je ustanovljeno iako su oni koji su je propisali nesposobni prepoznati (baš kao i mnogi od nas) što je to sila, a što je to nasilje – morali bismo uključiti malo naše moždane vijuge da pronađemo rješenje za nasilje. Najlakše je bilo uvesti ”nultu toleranciju na nasilje” i prijetiti kaznama ako se nekoga uhvati da to čini. Međutim, ono ne vrijedi niti pišljiva boba i nikada neće vrijediti dokle god MI sami ne skužimo razliku između sile i nasilja. Tada nam nikakav ”autoritet” neće biti potreban da uvodi ”nultu toleranciju na nasilje” jer ćemo se sami pobrinuti da ga iskorijenimo ili svedemo na minimalnu mjeru.

Iskorijenili bismo tada gotovo u potpunosti nasilje ISPRAVNIM pristupom prema njemu koji je u skladu s prirodnim zakonima, jer bi svaki potencijalni nasilnik bio svjestan da je njegova vlastita koža u pitanju ako krene primjenjivati nasilje, i dobro bi promislio što će napraviti jer bi znao da će se morati suočiti s posljedicama svojeg ponašanja. A koliko nam malo do toga nedostaje… samo bismo se morali malo više potrudili USVOJITI ZNANJE koje nam naša djeca gotovo od trenutka kada nauče govoriti vičući ”ON JE PRVI POČEO!!! NISAM JA KRIV!!!” pokušavaju utuviti u naše kalcificirane umove.

Jedino što je važno je upravo to – tko je prvi počeo?

Ne kažem da nasilja ne bi bilo uopće. Uvijek će biti onih koji ne razumiju da nemaju pravo primjenjivati nasilje i uvijek će biti onih koji ne razumiju da imaju pravo primijeniti silu kako bi se obranili od nasilja. Ali ako većina nas ne spozna što je to nasilje, i što je to sila, i ako ne spoznamo da nemamo pravo primjeniti nasilje i ako ga nismo u stanju prepoznati u našim vlastitim ponašanjima, i ako ne razumijemo što je to sila i da je imamo pravo primijeniti u SVAKOM trenutku – kako možemo očekivati da ugnjetavani dječaci poput onog iz videa – NE RAZMIŠLJAJU O SAMOUBOJSTVU SA SVEGA 14 GODINA?

Sram nas može biti, što smo našoj vlastitoj djeci, budućnosti ovoga svijeta, uradili. Sram nas može biti što ih učimo da nemaju pravo primijeniti silu, njihovo prirodno pravo koje su stekli istog trenutka kada su došli na ovaj svijet. Sram nas bilo da ih učimo kako ne smiju nasilnika spriječiti.

A kako bismo i mogli to uraditi, kad mnogi od nas i dalje ne razumiju o čemu se tu radi?

Valja nam se de-programirati od bedastoća. Učimo od djece. Djeca govore istinu. Potrudimo se prepoznati istinu kada nam je djeca prenose. Oni su čisti – nisu kao mi. Ali na nama je odgovornost da im pomognemo ostati čistima. A kako to napraviti, kada su naši umovi uprljani i naše percepcije iskrivljene? To je razlog iz kojeg nismo sposobni očuvati dječje umove čistima i percepciju jasnom, i tijekom njihovih formativnih godina ih mi sami ukalupljujemo (zaglupljujemo) u ono što mi pogrešno smatramo ”društveno prihvatljivim ponašanjem”.

Jebiga, dragi ljudi – valja nam zasukati rukave i prvo ispred našeg praga počistiti smeće, poseban naglasak pritom davši čišćenju smeća koje trune u našim vlastitim glavama, uzrokujući pritom i trulež u našem društvu. Tek nakon što to uradimo, ili makar nakon što to počnemo raditi, moći ćemo se pozabaviti čišćenjem smeća iz naše obitelji, ulice, kvarta, općine, grada i države (iako ova posljednja ne postoji) pa kontinenta i napokon – čitavog svijeta.

Dat ću vam još jedan primjer.

Poznajem jednog tipa prilično dobro, koji u potpunosti razumije princip ne-iniciranja nasilja i princip primjene sile u obrani od nasilja. Pače – potpuno mu je jasno što je to sila, a što je to nasilje. Ono što je još bolje od toga, je i da njegova supruga potpuno razumije o čemu se radi. Imaju sina, školarca osnovne škole, koji je bio jedna od meta bande sastavljene od tri djevojčice, koje su psihološki, a ponekad i fizički, ugnjetavale više od 50% razreda, i dječake i djevojčice.

Međutim, taj par je, budući da potpuno razumiju o čemu se radi, svoga sina podučio da mu ne mogu pomoći, i da sam mora riješiti svoj problem. Ne mogu oni biti u školi i čuvati ga od problema koji su dio života. Ne mogu ga staviti pod stakleno zvono gdje će od svega lošeg biti zaštićen. Pojasnili su mu da sam mora svoje probleme početi rješavati, jer njih neće uvijek biti uz njega, posebno kada bude stariji. Pojasnili su mu da nema pravo on inicirati nasilje, bilo fizičko bilo psihološko kakvo i sam trpi.

ALI POJASNILI SU MU JOŠ JEDNU STVAR – da ima pravo obraniti se od nasilja. Pojasnili su mu, da ako uoči da ga netko maltretira, mora onome koji ga maltretira dati jedno jedino upozorenje da to prestane činiti. Da mu kaže ”nemoj to raditi, smeta me.” I da nakon toga sam procijeni, ako maltretiranje ne prestane – što će učiniti. Dali su mu zeleno svjetlo čak i do razine da fizičkom silom zaustavi nasilje. Objasnili su mu da silu prestane primjenjivati istog trenutka kada je nasilnik onesposobljen dalje primjenjivati nasilje. Rekli su mu da će ga podržati u svemu, ako postupi na takav način, i pred učiteljem i pred pedagogom i pred ravnateljem i pred ministrom i predsjednikom i pred svećenikom i pred papom i da neće dopustiti da mu se išta loše dogodi od njih. Rekli su mu, ako ga itko od njih bude gnjavio, neka im kaže da neće s njima razgovarati bez da su mu roditelji prisutni, i neka ih nazove telefonom ako se nađe u takvoj situaciji.

Dječak, svega 10 godina star, POTPUNO JE RAZUMIO što su mu roditelji ispričali. I što se dogodilo? Nakon nekoliko tjedana, i dalje maltretiran od bande djevojčica, nakon nekoliko prijašnjih pokušaja da se skloni od nasilja naprosto na način što se udaljio od njih, odlučio je da je previše – previše. Dao je jednoj od djevojčica upozorenje da prestane. Nije prestala. Reagirao je trenutno, primjenom fizičke sile – odgurnuo ju je i djevojčica je pala.

Majka dječaka pozvana je na raport kod učitelja. Jer u školi je propisana ”nulta tolerancija na nasilje”. I došla je, saslušala strpljivo litaniju o ”nultoj toleranciji na nasilje” i potom pojasnila učitelju da njezin sin nije primijenio nasilje. On se branio od nasilja, bio je prisiljen da to uradi, i to iz razloga što ON, njegov učitelj, nije u stanju prepoznati da ta banda djevojčica maltretira pola razreda i da je ON odgovoran što to nasilje i dalje traje. Objasnila mu je argumentirano da su te djevojčice nasilnice, a ne njezin sin. Razrogačenih ju je očiju gledao, ali i dalje nije shvaćao. Prijetio je prikriveno da će u budućnosti takvo ponašanje imati posljedice za dječaka i za roditelje. Pa je ona njemu rekla da je i on NASILNIK. Rekla mu je da on sada njoj prijeti, da ako svom sinu ne utuvi u glavu da mora trpjeti nasilje, bude bilo posljedica za sve njih. Pa mu je rekla da neće odstupiti niti milimetra, i da će podići takvu prašinu oko ovog slučaja da će biti sranja sve do ministra ako konačno oni sami u vlastitoj školi ne spriječe PRAVE nasilnike da maltretiraju pristojnu djecu. Pitala ga je – jeste li na razgovor pozvali roditelje te nasilnice? Nije to uradio. Pa je predložila, pozovite ih, da svi zajedno sjednemo za stol, a povest ću i svog supruga, pa da vidim hoćete li se njemu usuditi prijetiti.

Do sastanka nikada nije došlo.

Naravno, nikakvih posljedica po dječaka i njegove roditelje nije bilo. Ali pročulo se među drugim roditeljima druge pristojne djece što se dogodilo. Pa su se i roditelji druge maltretirane djece počeli žaliti učitelju na bandu djevojčica. Pa je učitelj, pritisnut eskalacijom pritužbi na malu bandu nasilnica, napokon pozvao njihove roditelje na razgovor. Nakon toga, razina nasilja je u tom razredu polako počela opadati, kako je sve više i više roditelja prigovaralo na bandu djevojčica. Danas je razina nasilja u tom razredu na povijesno niskim razinama. Banda djevojčica više se nije usuđivala svoje uobičajeno ponašanje primjenjivati prema drugima, pa je kolovođa bande nasilje počela primjenjivati prema druge dvije djevojčice.

Posljedica – banda malih nasilnica se raspala i pokazalo se da te djevojčice nikada nisu niti bile nekakve prijateljice. Jer njihovo ”prijateljstvo” bilo je temeljeno na neprirodnom ponašanju, i zahvaljujući jednom dječaku od 10 godina i njegovoj beskompromisnoj majci koja se ne da ni od koga zajebavati, prirodan poredak stvari je ponovno ustanovljen u njihovom mikro svijetu razreda osnovne škole.

Tako da je odgovor na pitanje postavljeno nakon prvog videa slijedeći:

POČINJEN JE SAMO JEDAN ČIN NASILJA.

Uočavate li sada, kada ove primjere stavimo u kontekst prirodnog zakona uzroka i posljedice o kojem je pisano u prethodnim člancima ovog serijala, i prirodnog zakona sile, da djelovanje HARMONIZIRANO s prirodnim zakonima kreira RED u našim životima – I OBRNUTO – da djelovanje koje nije HARMONIZIRANO s prirodnim zakonima kreira NERED? Razumijete li sada, ako niste nakon trećeg i četvrtog nastavka serijala, kako naše djelovanje, ako je u skladu s prirodnim zakonima, kreira red – I OBRNUTO? Vidite li sada kako je djelovanje bande djevojčica, koje nije bilo harmonizirano s prirodnim zakonima, kreiralo nered? Vidite li da je trebalo uložiti sasvim maleni napor da se čitav taj nered dovede u red? Vidite li da je u oba slučaja djelovanja, i onog koji nije, i onog koji jest bio harmoniziran s prirodnim zakonima – kauzalitet isporučio posljedicu djelovanja ljudi?

VIDITE LI SADA KOLIKO JE VAŽNO IMATI ZNANJE O PRIRODNIM ZAKONIMA?

VIDITE LI SADA KOLIKO JE VAŽNO NAUČITI KAKO SE UČI?

VIDITE LI SADA DA NAM TO ZNANJE MOŽE I HOĆE POMOĆI DA DJELUJEMO NA ISPRAVAN NAČIN I DA MOŽEMO TIM ZNANJEM KO-KREIRATI NAŠ MAKRO SVIJET NA DRUGAČIJIM TEMELJIMA OD OVIH DANAŠNJIH?

VIDITE LI SADA ZAŠTO NAM JE PLANETA U KAOSU I NA RUBU UNIŠTENJA?

Nadam se da vidite. Mi smo odgovorni za ovakvu manifestaciju stvarnosti u sada-i-ovdje. Jer smo lijenčine i lopovi. Odbijamo učiti. IGNORIRAMO dostupno znanje koje je na klik miša od nas. Krademo a da niti ne znamo da krademo. Zato živimo na planeti-zatvoru. I neka je tako. Jer većina ljudi oko nas, najobičnije su lopuže, a vjerojatno i mi sami, iako toga u najvećoj mjeri uopće nismo svjesni.

Ali ima i dobrih vijesti.

Mi smo također odgovorni za manifestaciju stvarnosti u nekom budućem sada-i-ovdje. Što nas vodi do jednog od velikih pitanja koje bismo si trebali postaviti, svatko samome sebi:

ŠTO ĆU UČINITI PO TOM PITANJU?

Idemo se sada pozabaviti načinom na koji možemo prepoznati nasilje U BILO KOJEM PONAŠANJU bilo koga od nas.

Kako prepoznati nasilje?

Zamislite bilo kakav događaj, uz uvjet da se on odvija između samo dvoje ljudi. Zamislite da su ti ljudi jedino dvoje ljudi na čitavoj planeti. Zamislite da ste vi jedan od to dvoje ljudi. I nakon što ste zamislili takav događaj, zapitajte se imate li pravo to što ste zamislili učiniti tom drugom čovjeku?

Dat ću dva primjera.

Primjer 1:

Recimo da je taj drugi čovjek lepršava umjetnička duša, a vi ste poduzetan, praktičan frajer tehnološko-inženjerskog uma koji ima milijun ideja kako možete unaprijediti život na planeti. I znate, jer ste pametan, da mnoge od tih ideja ne možete ostvariti sami, već samo uz pomoć dugokosog sanjara koji se po čitav dan zabavlja s nekakvim glupostima. Recimo da želite izgraditi cjevovod, kako biste doveli tekuću vodu do vaše lijepe, čvrste kuće, ali također i do zaklona od šiblja i lišća vašeg niš-koristi susjeda. Oboje biste imali koristi od toga. Ali znate da ne možete sami izgraditi cjevovod. Pa pitate susjeda bi li vam pomogao. A on kaže, ne bih. Ne zanima ga to uopće. 

I vi popizdite, i zveknete ga šakom po glavi, i kažete mu – slušaj: ovaj cjevovod je jednako važan i za tebe kao i za mene. Boli me briga što tebe to ne zanima. Mlatit ću te svaki dan dok mi ne pomogneš. 

Primjer 2:

Imate obilje hrane, ali nemate pojma o kuhanju. Koliko god pokušavali unaprijediti vještinu kuhanja, svaki puta je rezultat gotovo nejestiv. I golica vas svaki dan privlačan miris fine papice koji povjetarac donosi iz smjera zaklona od šiblja i lišća vašeg niš-koristi susjeda. Zaključili ste da on ipak nije niš-koristi jer zna nešto što vi ne znate. Zna kuhati. 

I vi dođete do njega, i pitate ga bi li i za vas kuhao, jer vi ne znate, ili, bi li vas naučio kako se kuha. On kaže, nema problema, ako mu date nešto zauzvrat. Na primjer, cjevovod koji će mu dovesti tekuću vodu do njegovog zaklona, ili, da mu svaki dan u kojem će kuhati za vas, ili svaki dan u slijedeće dvije godine ako vas nauči kuhati, donesete dvije kante vode s izvora udaljenog 2 kilometra od njegovog zaklona. Vi popizdite, i zveknete ga šakom po glavi, i kažete mu da ima kuhati za vas svaki dan, inače ćete ga izmlatiti svakoga dana u kojem to ne uradi.

Pitanje 1: 

Ima li vaš susjed pravo odbiti vaše inicijalne prijedloge?

Pitanje 2:

Možete li postupiti prema vašem susjedu na način koji ste odabrali?

Pitanje 3:

Imate li pravo prema vašem susjedu postupiti na način koji ste odabrali?

Pitanje 4:

Ima li vaš susjed pravo odbiti, sada vaš ZAHTJEV, unatoč tome što je moguće riječ o pitanju od ”javnog interesa”?

Pitanje 5:

Ima li vaš susjed pravo spriječiti vas u pokušaju da mu naudite?

Golema većina ljudi koji nisu psihopati ili ne pate od brutalne indoktrinacije uma, dati će na svih pet pitanja po gornjim primjerima iste odgovore: DA, DA, NE, DA, DA.

Što to znači? To znači, ako ovih 5 odgovora uvijek važe u odnosu između dvoje ljudi, uvijek važe i u odnosu BILO KOJEG BROJA LJUDI, čak i u slučaju da je jedan čovjek, recimo ovaj lepršavi umjetnik iz gornjih primjera, posve usamljen u svojim stavovima nasuprot preostalih 7 i kusur milijardi ljudi na planeti, koliko nas ovog trenutka na njoj ima.

NITKO NEMA PRAVO INICIRATI NASILJE. TOČKA.

SVATKO IMA PRAVO OBRANITI SE OD NASILJA, AKO JE POTREBNO I PRIMJENOM FIZIČKE SILE. TOČKA.

Dakle – možemo naučiti što imamo pravo učiniti u odnosu s drugim ljudima obrnutim načinom razmišljanja – ustanovivši najprije što NEMAMO pravo učiniti, a tu nam je sjajan alat na raspolaganju – primjer u kojem smo na planeti samo mi i još jedan čovjek. Na taj način doći ćemo do spoznaje što je to ISPRAVNO, a što je to KRIVO činiti. Na taj način ćemo spoznati koje je djelovanje HARMONIZIRANO s prirodnim zakonima, a koje nije. Temeljem toga moći ćemo donijeti odluku kako ćemo djelovati, u skladu s našim moralnim kompasom – ako ga imamo i dobro je podešen. HARMONIZIRAN. Ako nije dobro podešen taj kompas – nemojmo se žaliti ako nas lepršavi umjetnik izmlati svojom predivno izrezbarenom toljagom nakon što smo ga napali – INICIRALI NASILJE – kako bi uskladio manifestaciju stvarnosti s prirodnim zakonima, korištenjem svojeg prava na primjenu sile.

Što smo tražili, to ćemo i dobiti.

Zakon uzroka i posljedice pobrinut će se za to.

Još samo par riječi o kauzalitetu. Uzrok uvijek daje posljedicu. Zamijetio sam u komentarima članaka da ovo ipak nije svakome jasno. Neki misle da kauzalitet na neki način kreira posljedicu, ili da ima nekakav zadatak koji obavlja u vremenu između uzroka nekog događaja i manifestacije tog događaja u stvarnosti, koji na neki način utiče na posljedicu.

TO UOPĆE NIJE TAKO.

Kauzalitet možemo promatrati kroz analogiju dostavljača nekakve pošiljke. Nosi dostavljač paket do naših vrata, uručuje nam ga, i to je to. Dostavljač nema pojma što se u paketu nalazi.

ON SAMO ISPORUČUJE PAKET.

Idemo dalje. Valja nekoliko riječi reći i o tome zašto se iskrivljuje i zamućuje percepcija ljudima, sa ciljem da ne bi mogli uočiti što je ISPRAVNO a što je KRIVO ponašanje.

Zato što nekome to odgovara. A kome to odgovara?

Pa onome tko želi zadržati paradigmu stvarnosti unutar parametara koji njemu odgovaraju, jer od kaosa, nasilja, rata, boli, patnje i destrukcije ima korist.

Mnogo alata kojima se takav zadatak obavlja ima posvuda oko nas, u ovom dualnom svijetu. Religije su jedan od tih alata. O tome što uopće znači ”religija” napisat ću jednom prilikom vrlo kratak članak koji će mnogo toga pojasniti na tom području. Ono što se smatra ispravnim u jednoj religiji, smatra se krivim u drugoj religiji. Pa su se često kroz povijest pripadnici jedne religije svađali s pripadnicima druge religije koja je od njihovih religija miroljubivija. Često se nisu mogli oko toga dogovoriti pa su krenuli ubijati se međusobno da bi dokazali onoj drugoj strani da su oni miroljubiviji i da su u pravu.

Postoji još jedna religija, manje poznata ali vrlo aktivna koja dodaje ulje na vatru dualističkog svijeta. Njihova crkva zapravo je samo interface, ili po naški, sučelje, preko kojeg oni koji se nalaze u vrlo jasnoj hijerarhijskoj strukturi IZNAD poglavara te crkve, šire svoj svjetonazor svijetom. Dakle, osnivač te crkve, Anton Szandor LeVay prenio je svjetonazor svojih gospodara na papir, i nazvao svoje djelo Sotonska Biblija, a sama crkva, pretpostavljate, nosi naziv Sotonska crkva koja djeluje, zamislite, i u našim krajevima ispod radara. Imaju vrlo jasno definiranu hijerarhiju i vrlo jasnu ideologiju i vrlo su dobro organizirani na globalnoj razini, što se može provjeriti iz svjedočanstava ljudi koji su nekada bili aktivno uključeni u rad te crkve. Ta hijerarhija je čvrsta, a oni koji se u njoj nalaze iznad samog poglavara te crkve, ti su koji vuku njihove konce i usmjeravaju ih kamo oni žele.

Sotonističke ideologije propagiraju kako ne postoji nešto što je ispravno ili krivo. Sve je relativno po njima. Oni kažu, ispravno je sve što meni ide u korist, a krivo je sve što meni ne ide u korist. Kažu, zakon jačeg je neizbježan, što je u srži još jedne gluposti koju propagiraju, i koja je usvojena kao nešto normalno u gotovo svakom organiziranom društvu na planeti – a to je socijalni (društveni) darvinizam – koji djeluje kao snažna poluga za promoviranje NASILJA u našem društvu, i to im očito ide jako dobro jer nasilja je sve više i više. I to opravdavaju sotonistički propagatori tezom da je nemoguće svakom čovjeku imati isti sustav moralnih vrijednosti, da im je nemoguće spoznati što je to ispravno a što je krivo, i da stoga mi sami odlučujemo od slučaja do slučaja o tome što je ispravno, a što je krivo. I zato ljudi misle da koji puta imaju pravo nekoga zveknuti po glavi, a ponekad nemaju. Misle da ono što je danas ispravno, sutra može biti krivo. Osvrnite se oko sebe, i prepoznat ćete sotoniste posvuda, a možda čak i u ogledalu.

Evo ga opet Valter vrijeđa i optužuje dobre ljude da su sotonisti. Kako se usuđuje?

Pa jednostavno. Imam pravo na to. Jer sam svojedobno u ogledalu prepoznao sotonistu. I odlučio da neću biti sotonista. I strašno mi je teško bilo samom sebi pomiriti se s tom spoznajom, razdirala me iznutra. Borio sam se sam sa samim sobom, tražeći opravdanja za to.

Nisam znao što radim. Nisam bio svjestan što radim. Čuo jesam za sotonizam ali nisam obraćao pažnju na to. Nisam znao što je sotonizam. Smatrao sam da je riječ o nekakvom beznačajnom kultu luđaka. Kako sam onda ja mogao biti sotonist kada nikada nisam želio imati ništa s time? Kako je uopće moguće da budem odgovoran za to kada pojma nisam imao što zapravo činim?

E pa moguće je – jer ja jesam odgovoran za sve što činim, i neznanje nije nikakvo opravdanje za moja djela. Treba osvijestiti činjenicu da su sotonističke ideologije toliko infiltrirane u sve pore našega društva da ih niti ne primjećujemo i mislimo da je riječ o posve normalnim stvarima. Zašto ih ne primjećujemo?

Zato što ništa o tome NE ZNAMO, pa ih niti ne možemo prepoznati.

Eto. Ja sam ih uspio prepoznati u jednom trenutku. I kada sam njihovu ideologiju uočio kao aktivan sastojak mojeg ponašanja, zgrozio sam se. Ali sam prošao kroz vlastiti užas izazvan tom spoznajom, prebrodio tu unutarnju borbu i napokon prihvatio istinu, istinu koja mi se gadila. Pogledao sam je u oči i suočio se s njom, i prihvatio je otvorena srca. Istina je bila brutalna i bolna – pokazala mi je koliko nemilosrdna može biti, zatrpavši me neospornim dokazima da sam bio sotonist. Danas znam da sam SAM BIO ODGOVORAN zato što sam podržavao i prakticirao sotonizam, jer sam odlučio IGNORIRATI znanje što mi je bilo na dohvat ruke. Nisam htio učiti. Nisam htio vidjeti. Nisam htio čuti. Kasnije mi je bilo lakše, kada sam tu istinu napokon prihvatio kao nešto što ne mogu promijeniti nikako jer nemam vremeplov. Pa sam odlučio demontirati samoga sebe, i ponovno se izgraditi na drugim temeljima. Zato mi je danas priznati vama ono što sam jako teško sam sebi uspio priznati, ovako javno, vrlo jednostavno i fućka mi se za to što mislite o meni. Tada sam bio takav, i imao sam snage prestati biti takav. I znam bolje od mnogih, koliko je teško neke stvari sam sebi priznati i harmonizirati se s prirodnim zakonima, jer prošao sam kroz onaj najteži dio toga puta. Suočenje sa samim sobom i sa istinom o samome sebi.

I ako netko misli da lupetam gluposti, neka misli što god ga je volja. Nisam ovdje da ikoga tetošim, već da prenesem svoja iskustva i saznanja o onome što Jest. Možete to prihvatiti, a i ne morate. Tko vas tjera da to prihvatite? Imate mogućnost sami provjeriti je li riječ o lupetanju gluposti ili nije, ako ste spremni uložiti svoje vrijeme i svoju pozornost kako bi spoznali je li to lupetanje gluposti ili nije. Eto, spletom okolnosti i mnogih odluka koje sam u životu donio, posljedica isporučena zakonom kauzaliteta je jasno uočljiva – jer nalazim se zbog onoga što je bilo nekada u tadašnjem sada-i-ovdje u današnjem sada-i-ovdje, govoreći i pišući o teškim temama. Našao sam se na putu prema apsolutnoj harmonizaciji s prirodnim zakonima i spoznao o čemu se radi, i znam da imam još posla na sebi odraditi. I ničije mišljenje, posebno o meni samome, neće me pokolebati na tom putu koji sam napokon – svjesno odabrao. Vidim taj put, znam da sam na njemu, radim na sebi i ne mislim odustati.

Mnogi ljudi, kada im se kaže da su sotonisti, ne žele to čuti. Teško se s time nose. NEČUVENO im je da ih netko sa sotonistom poistovjeti. Ne vjeruju da podržavaju sotonizam, još manje da ga aktivno prakticiraju. Nisu toga niti svjesni, jer nemaju ZNANJE o tome što je sotonizam i na koja četiri ideološka stupa počiva.

Budući ste do sada vjerojatno dovoljno o prirodnim zakonima naučili, pretpostavljam da jasno uočavate da MORALNI RELATIVIZAM sotonističke ideologije nema što tražiti u prostoru kreacije koja je u skladu s prirodnim zakonima. Što ne znači da mnogo ljudi ne prakticira u svakodnevnom životu te ideologije, čak i oni koji su bogobojazni i svaki dan idu u crkvu.

Oprosti im Oče, jer ne znaju što čine. 

E pa ja im neću oprostiti, već ću im reći što rade, svakome ravno u lice bez uvijanja, kao što sam to rekao tipu u ogledalu. Dopalo se to ikome ili ne. Znam da se nije dopalo tipu u ogledalu, o da, znam to jako dobro. Svatko nosi svoj dio odgovornosti, i dok tu odgovornost ne prihvate, govorit ću im i pisati o ovakvim teškim temama – jer na to ne samo da imam pravo – već imam i odgovornost da to iznesem napolje, a ne da to što znam čuvam za sebe. Ta saznanja moraju krenuti među ljude. Jer smo svi mi ko-kreatori naše stvarnosti na mikro i na makro razini. Ja želim živjeti okružen ljudima koji nisu sotonisti, u miru sa svima, i ne namjeravam pobjeći na neku planinčinu da se od njih i onih koji ne razumiju ili odbijaju ovog trenutka razumjeti maknem, kako bih se mogao pretvarati da sam tamo na nekakvoj planinčini, nekim čudom zaštićen od svih sranja koja se na Majci Zemlji događaju.

Namjerno sam krenuo u ovaj serijal malo više od sredine, nego od početka, da steknete uvid kako djeluju prirodni zakoni i kakve veze naše djelovanje ima s njima u ko-kreaciji stvarnosti. I sotonizam sam kratko spomenuo, kako biste uočili poveznicu između naše stvarnosti koja je takva kakva jest u sada-i-ovdje i sotonizma. Smatram da je to sada na jasan način odrađeno, a koga zanima malo više o sotonizmu, ima trivium i ima sve potrebne resurse i IZVOR znanja o tome, pa neka uči sam.

Od slijedećeg nastavka pozabavit ćemo se jasnim, kratkim rezimiranjem sile i nasilja – DEFINIRAT ĆEMO IH JASNO, GLASNO I KRATKO, a nakon toga počet ćemo se baviti tim misterioznim prirodnim zakonima koji se daju doslovce svesti na dvije riječi u kontekstu ISPRAVNOG djelovanja. Da te dvije riječi pročitate negdje, u nekim drevnim spisima, bez da su stavljene u kontekst, kako biste ih uopće mogli razumjeti ovim alatom koji nam je dan na raspolaganje? Nikako. Potrebno je određeno predznanje i kontekst u koji ih valja smjestiti da bismo to mogli napraviti. Zato si i dajem ovoliko truda, pišući tisuće riječi kroz ove članke, pokušavajući ovoj prevažnoj temi dati glavu i rep, da vas polako dovedem do toga da lako shvatite o čemu te dvije riječi govore u trenutku kada ćete dovršiti čitanje zadnjeg članka ovog serijala. Čuli ste te dvije riječi i ranije, nemam nikakve sumnje u to – ali van konteksta prirodnih zakona.

Kako prirodne zakone prepoznati kada ih nitko nikada nije uklesao u kamen? Jesmo li mi ljudi, uopće sposobni spoznati i prihvatiti nešto što nam nitko nikada nije rekao da postoji, a kamoli ostavio budućim pokoljenjima na nekakvom komadu kože, pergamenta, papira ili stijene da otkriju i dešifriraju te neobične, neuhvatljive, mistične, eterične prirodne zakone zbog kojih je naša stvarnost upravo takva kakva jest u sada-i-ovdje – nešto što je manifestirano prirodnim zakonima i ko-kreacijom svakoga od nas… a to je stvarnost koju svi proživljavamo u sada-i-ovdje. 

A ako je proživljavamo, što bi ona drugo mogla biti nego čista, neosporna Istina – čak i onda, kada nam se ne sviđa takva kakva Jest? 

Recent Posts
Showing 37 comments
  • Solarian
    Odgovori

    “Valja nam se de-programirati od bedastoća. Učimo od djece. Djeca govore istinu. Potrudimo se prepoznati istinu kada nam je djeca prenose. Oni su čisti – nisu kao mi.”

    Ne bih se složio s ovom tvrdnjom da djeca govore istinu uvjek i svuda, jer već u vrtićkom dobu se nauče govoriti ono što nije, od odraslih i od druge djece, znam iz vlastitog iskustva i iz iskustva drugih ljudi, tako da kod iznošenja dječijih činjenica tko je prvi počeo, moramo dobro utvrditi stvarne činjenice, a malo tko za to danas ima vremena i volje, eto sreća da kamere ne lažu, pa se barem nečemu može povjerovati, naravno ako je snimak izvoran.

    • ivana
      Odgovori

      Slazem se, djeca uce i nije im prirodno dano da kazu “on je prvi poceo”.
      Djeca su to naucila od roditelja/ucitelja/autoriteta koji prilikom rjesavanja problema pitaju “tko je prvi poceo”.
      I onda djeca nauce reci tko je prvi poceo.
      A neka djeca nazalost nauce da autoritet nece postupiti posteno i da radi samozastite moraju lagati. Takva ce djeca reci “on je prvi poceo” iako to nije istina. Pa ti znaj.

    • ivana
      Odgovori

      Negdje sam procitala da “danas djeca odgajaju djecu”. Mislim da to potpuno vrijedi s obzirom na cinjenicu da se djeca nalaze u razredima od po 20-30 vrsnjaka, a s po jednim nastavnikom.
      A djeca se ponasaju onako kako vide kod kuce i ne znaju se ponasati drugacije. Koliko puta ste culi:
      “djeca su kao spuzve, sve upijaju”
      “djeca vise uce gledajuci kako se roditelji ponasaju nego slusajuci sta roditelji pricaju” jer nekad roditelji pricaju jedno, a rade drugo. Npr.: kazu nemoj se derati na brata/sestru, a prvom prilikom kad izgube zivce se izderavaju na sve svoje bliznje. Mislis da ce takvo dijete nauciti ne derati se na bliznje? Uistinu?
      A sad zamijeni rijec “derati se” sa “tuci”, “zlostavljati”, “ucjenjivati”…

      Zbog toga NIJE dobro da djeca odgajaju djecu. Treba im filter odraslih. Ali kompetentnih odraslih. A to je jos jedan od problema danasnjeg obrazovnog sustava. Nekompetentni i nezainteresirani ucitelji/roditelji/autoriteti. To je problem covjecanstva opcenito.

      Zbog toga pozivanje odraslih na razgovor cesto ne rjesava probleme jer su RODITELJI ti s kojima treba raditi, kako bi prestali odgajati nastranu djecu.

      Zakljucak: prica o bandi djevojcica je nepotpuna. Nije receno sto je ucinjeno da djevojcice i ljudi koji su ih naucili nasilju izlijece svoju bolesnu potrebu za nasiljem. Dok se to ne dogodi lanac nasilja nece prestati vec ce se djevojcice okrenuti drugoj vrsti nasilja (a ima ih raznih vrsta jer su ljudi vrlo kreativna bica).

  • Solarian
    Odgovori

    Gutu, ajmo sad vidjeti kako ćemo ovo usvojeno znanje primjeniti prema drumskim/šumskim/livadskim/brdsko planinsko pećinskim i inim razbojnicima pod udruženim nazivom policija.
    Kad bolje razmislim teško goloruki, čak i veće mase ljudi se teško provode u srazu s dobro oklopljenom naoružano mehaniziranom jedinicom, da bi se odnos snaga okrenuo u našu korist, trebali bi barem isti broj ljudi s istim performansama, ili gerilske taktičare koji bi mogli napraviti da druga strana ostane goloruka.

  • Lumin
    Odgovori

    Moze jedno pitanje Valter?
    Vjerujes li u boga?

  • zenfjaka
    Odgovori

    Kojeg?….a ti genije koji postavlja pitanje?….ajmo, da čitamo, u kojeg ti viruješ kad imaš nagon za pitanja !

  • The God all mighty
    Odgovori

    Vječiti sukob između dobra i zla. Bijeli križar koji istjeruje sotonu iz ljudi jer pazi završit češ u paklu. Stoga da bi to spriječili moramo ti pomoc, koliko god bila bolna ta operacija bijeli križar ti samo želi pomoći, i smatra da je to u tvom najboljem interesu, ne želi da završiš u paklu. Jer ispravno je što bog kaže da je ispravno. To nije rekao bijeli križar, to je rekao bog kroz njega.

  • zenfjaka
    Odgovori

    Ne seri…možda je bolje je pivat :P…

    https://www.youtube.com/watch?v=DjgkyIBXS34

    :D

  • ivana
    Odgovori

    I evo jos samo zelim naglasiti da NASILNIK NIJE NISTA DRUGO NEGO ZRTVA (jer tako je i naucio biti nasilnik).
    Ako se zavucete iza “zida nasilja” kojim se je nasilnik ogradio i pomognete mu razgraditi taj zid koji je i njemu samom zasigurno tijesan i neudoban, poluciti cete nemjerljivo bolje i dugorocnije rezultate. A moguce je da cete i steci novog prijatelja.

    SILA NE SPRIJECAVA NASILJE, kao sto ni RAT NE DONOSI MIR, niti se KLIN KLINOM IZBIJA.

    To je samo moje misljenje i iskustvo.

  • Marko
    Odgovori

    Jedna priča o nasilju i sili u osnovnoj školi iz mojeg iskustva.
    Bilo je to u drugoj polovici 90-ih.
    Nakon prva 4 razreda koje smo pohađali u područnoj školi u našem selu, od 5 razreda smo krenuli u 10 km udaljen grad u školu. Nas 18 spojili su u razred sa još dvanaestero djece iz drugog sela. Bili smo u prosjeku siromašniji od gradske djece, ali bili smo stvarno dobri klinci, možda malo ne uglađeni, ali baš dobroćudni. Veliku većinu djece u školi činili su učenici koji su živjeli u gradu. Prema nama su imali predrasude i bili smo “seljačine” za njih ali to nam nije smetalo. Kako u 5. razredu djeca imaju manje školskih sati od 7. ili 8; a jedan nas je autobus sve vozio doma morali smo čekati po 1-2 školska sata na prijevoz do doma. Najčešće na velikom školskom igralištu ako bi bilo lijepo vrijeme.
    Tad su počela maltretiranja starijih dečkiju iz grada iz 7-8 razreda. Bilo je to dosta traumatično iskustvo za jednog klinca u 5. osnovne, odvratne stvari, od pljuvanja u kolu, šamarčina, udaranja šakama, razbacivanje knjiga po podu, šamarčine i šljage dan za danom, žicali bi nas kunu pa ako nemaš okrenu te naopako držeći za noge da istresu sitniš iz džepova, otimanje sendviča. Žalili smo se učiteljima i rekli doma roditeljima i oni bi ih opomenuli i prestalo bi to nakon što bi ih oni opomenuli, ali nakon 2-3 dana još gora situacija, dobiješ još veće batine jer si “tužibaba”. Bilo nas je strah ići u školu, ali trpili smo, bili smo nekak žilaviji od ovih gradslih picajzli. Trajalo je to cijelu školsku godinu i nastavilo se početkom sljedeće u 6. razredu, sve dok se jednu večer sasvim slučajno u busu s nama našao jedan od te ekipe sada već 1. srednje (Srednja škola je bila blizu pa su fakini dolazili visit na školsko igralište od osnovne i pravit sranja). Kad je bus stao na stanici gjde je izlazio dio djece, 5 mojih prijatelja i ja smo se dogovorili da prije izlaza pljusnemo dotičnog i pobjegnemo van, napravili smo to i osjećaj je bio predobar, i nekak nam je sinulo da kad nas je puno nam ne mogu ništa iako smo pojedinačno slabiji. Dva dana nakon toga na školskom smo nas desetak ulovili još jednog (isto 1. srednje) i ubili boga u njemu. Za to je pošteno dobio jedan od nas sljedeći dan, ali dan nakon vidli smo opet onog prvog iz autobusa i prebili ga, bas jako. Od tad smo pazili da nikad ne idemo nikud solo već da nas je bar troje, pošto jbg bili smo manji i slabiji. Radili smo “dimne bombe” od razlomljenih ping pong loptca koje kad se omotaju u aluminijsku foliju i zapale upaljačem proizvode veliku količinu dima i to mi je ostalo u sjećanju ko da je jučer bilo jer smo jednog od nasilnika (taj je bio 8 razred) zatvorili u wc i kroz otvore na vrhu pobacali 4-5 takvih, dečko je plakao od muke, skoro se ugušio od dima. Njegovom smo nasilnom frendu iz razreda raskrvarili nos i istukli ga na katu par metara od zbornice jer smo ga tamo uspjeli uloviti dok je bježao pred nama kako bi se sakrio kod učitelja i zatražio pomoć. Tad smo i mi bili u problemima, neki su dobili ukore, razgovori kod pedagoga, roditelji zvani u školu itd. Predrasude o divljim seljačinama su postale stvarnost. Svi učitelji u školi su upirali prstom u nas kao izvor problema i nasilja, iako je istina bila baš suprotna.
    Sjećam se da mi moj stari nije uopće prigovorio, imao sam sve petice, i bilo mu je jasno kak stvari stoje i koja je prava pozadina priče.
    Nakon toga mir, više nas nitko nije krivo pogledao, znali su kaj ih čeka.
    Par godina kasnije kad mi je mlađa sestra krenula u 5. razred, rascijepali bi njih iz područne škole iz našeg sela u više razreda i pomiješali s djecom iz grada, i koliko se sjećam takav pristup je stvorio još više problema.

  • grozno
    Odgovori

    ivana– sila sprečava nasilje. ako ti to nije jasno pročitaj članak ispočetka. nasilje ne sprečava nasilje. jasno je obrazloženo što je sila a što je nasilje.

  • ivana
    Odgovori

    Po mom misljenju oba djecaka su pribjegla nasilju. Jedan u napadu, a drugi u obrani.

  • ivana
    Odgovori

    Koliko sam shvatila, Valter “nasilje u samoobrani” naziva “silom”, i u tom kontekstu sam rekla da “sila ne sprjecava nasilje”.

    • Valter
      Odgovori

      Nasilje u samoobrani ne postoji. Ja ne nazivam silu “nasiljem u samoobrani” već ti to činiš. Ja vrlo jasno vidim iz primjera što je sila a što nasilje.
      Možda bude lakše shvatiti u slijedećem nastavku uz definicije sile i nasilja.

      • ivana
        Odgovori

        Iz komentara od “ja” jasno mozes iscitati zasto tvrdim da ti “nasilje u samoobrani” nazivas “silom”.

        • Valter
          Odgovori

          kako ne shvaćate da nasilje u samoobrani NE POSTOJI? Zaista ne razumijem kako je moguće da to ne vidite. Pa zar ste slijepi pored zdravih očiju?

          • ivana

            Sad cu ti napisati odgovor, samo se malo strpi.

      • shaman
        Odgovori

        Slažem se u potpunosti jer sam sa svojim djetetom proživio isto. Naime, moj sin je bio poprilično žgoljav i fizički slab, a znao sam da su djeca u školi koja je obljepljena plakatima “nulta tolerancija na nasilje” prilično okrutna, pogotovo prema slabijima. Stoga sam sina podučio kako da se obrani u slučaju napada jačih od njega upravo zbog opasnosti da bude teže ozlijeđen sbog svoje slabije konstitucije. Nakon par mjeseci od tada moje slutnje su se obistinile tj. uslijedio je telefonski poziv razrednice. Nakon dolaska u školu krenuli smo odmah u kabinet pedagogice.
        I evo što se dogodilo. Moj fizički slabiji sin je za vrijeme velikog odmora napadnut od strane godinu starijeg i jačeg dječaka jer mu je verbalno odgovorio na provokaciju. Problem je nastao nakon što ga je u naletu na sebe moj sin jednim udarcem doslovno nokautirao tako da je mali završio u bolnici, pa su se roditelji došli žaliti u školu. Na sastanku su se prema meni ophodili kao prema optuženiku. Nakon što sam saznao detalje da ga moje dijete nije napalo,a niti jednom udarilo nakon nokauta, već se samo obranilo jednim jedinim udarcem, postavio sam pitanje u čemu je problem ? Problem po njima nije bio taj što na hodniku za vrijeme odmora nije bilo dežurnoga nastavnika, niti to što je moje dijete napadnuto, već činjenica da se obranio !?Na pitanje da li bi se pozivao na odgovornost u slučaju da je prebijen i da se nije branio od nasilnika,dobio sam stupidni pozitivni odgovor. Na to sam im odgovorio čak i po cijenu da dijete bude sankcionirano, da sam ga ja podučio tome što je učinio, zahvalio se i otišao. Ovaj tekst me samo dodatno uvjerio da sam ispravno postupio.
        I to ti je “pedagogija”. Bitno da su plakati “nulte tolerancije na nasilje” polijepljeni po zidovima škole. No dječaci u sedmom i osmom razredu već itekako znaju nanijeti opasne ozljede jedni drugima i to nisu bezazlene tuče.

    • ja
      Odgovori

      Da malo analiziram prije nego dobijemo daljnji nastavak.

      Prvo definicija iz rjecnika:
      nasilje: primjena sile protiv VOLJE ili PRAVA onoga na kome se primjenjuje.
      Dakle, sila je sastavni dio nasilja.

      Ja sam istog misljenja da su oba djecaka primjenili u svom djelovanju nasilje, pa da argumentiram:

      Sa originalne snimke vidim i zakljucujem:

      Mali (djecak) nasilje (napad)
      Veliki (djecak) nasilje (obrana)

      Ok.

      Valter navodi sljedece:

      Mali – nasilje (napad)
      Veliki – sila (obrana)

      U slucaju da “slucajni promatrac” vidi/snimi samo ovu scenu:
      https://www.youtube.com/watch?v=isfn4OxCPQs&t=0m24s

      pritom bi nuzno izostali opisi u zagradama, pa bi ostalo samo:

      veliki – nasilje

      odnosno kod Valtera
      veliki – sila,

      sto znaci da je definicija ‘Valterove sile’ pristrana u ovisnosti o “poznavanju” njene povjesti.

      Nadalje, da podkrijepim ovo, ako ste pogledali kako je veliki bacio malog, moze se zakljuciti da ga je doslovno mogao ubiti. Samo da je pao pod drugim kutem, na vrat, bilo bi to jedno ubojstvo. Veliki nije mogao u situaciji kontrolirati sve parametre, stoga da je mali pao na vrat i stradao, Valter bi, cini mi se, rekao da je veliki pocinio nasilje, jer je presao ‘tanku liniju’ koja djeli silu od nasilja?

      Radi se dakako o sljedecem, veliki i u prvom slucaju i u drugom (da je ubio malog), je primjenio ISTU silu, kojoj nije mogao kontrolirati ishod, a njegovo djelo je nasilnog karaktera.

      No, mislim da razumjem Valtera i njegovo tumacenje, neka me ispravi svakako ako nisam ukapirao do kraja:

      Valter krece od pretpostavke, da mali koji je inicirao nasilje, je svojom VOLJOM stavio svoje zdravlje, odnosno posljedice na rizik, cim je zapoceo primjenjivati nasilje, pa pritom veliki ne cini nasilje nad njim, vec primjenjuje silu.
      Vrlo je vjerojatno da mali nije racunao s takvim ishodom, vec necim blazim u slucaju gubitka, njemu prihvatljivim za rizik.

      Cini mi se da Valter samo zeli posto-poto opravdati tezu da nasilje nije sastavni dio prirodnog prava.

      • Valter
        Odgovori

        Pa – očito da ti misliš da NASILJE jest dio prirodnog prava. Zašto ne pokušaš dokazati svoju tvrdnju? Samo nemoj napisati ”pa lav napada gazele stoga je nasilje dio prirodnog prava”….

        • ja
          Odgovori

          Da, to sam ti vec i napisao u prijasnjoj polemici, i bas na to mislim, na tome sve temeljim. Jer ja sebe ne vidim odvojenim od prirode i onoga sto se izvorno u njoj dogadja. U cistoj neokaljenoj prirodi je, izmedju ostalog, i nasilje. Dakle, ja prirodno pravo temeljim iz same prirode. Isto kao sto u prirodi nitko ne vlada nikim, zakljucujem da vladanje nekim nije prirodno pravo. Pravo ‘glasa’ nije prirodno pravo.
          Reci mi, odakle ti temeljis svoje definicije prirodnog prava, konkretno, kada kazes da nasilje nije njegov dio?
          Ja vidim da ti samo prekrivas jedan naziv drugim, ali na kraju se vidi da i ti djelis isto misljenje, samo pod drugim nazivom. Da to nije tako, onda bi skraceni video koji sam poslao i nadalje definirao kao SILA, i mogao bi iz njega izvuci bitne razlike od nasilja.

          Usput primjeti, ja koristim termin prirodno pravo, a ti si se pozivao na prirodne zakone. Prirodni zakoni se tvore iz prirodnog prava.

          • Valter

            aha, dakle, prema tebi je prirodno pravo je nastalo prije prirodnih zakona? Dakle smatraš da je onaj koji je instalirao te stvari, prvo odredio koja su prirodna prava, pa onda prema njima oblikovao prirodne zakone?

            Ti imaš ozbiljan problem u korištenju logike.

            Prirodna prava se mogu derivirati jediono iz prirodnog zakona, a ne obrnuto, kako ti tvrdiš.

        • ivana
          Odgovori

          Upotrijebimo definiciju nasilja iz gornjeg komentara:
          “primjena sile protiv VOLJE ili PRAVA onoga na kome se primjenjuje”
          Dakle, pojam nasilja je u startu ocito vrlo fleksibilan, i ovisi o subjektivnom dozivljaju, zbog 2 razloga:
          1. sila moze biti fizicka ali i verbalna i psihicka (ono sto ja smatram za fizicko ili verbalno ili psihicko nasilje, ti mozda ne smatras)
          2. ona se vrsi “protiv volje ili prava…”. Tu je vrlo bitno da obratis paznju na to da ono sto je protiv moje volje/prava ne mora biti i protiv tvoje volje/prava.

          Npr. meni je JAKO PROTIV VOLJE da mi svekrva govori kojom tehnikom da perem salatu. Ona dakle po mojoj procjeni primjenjuje verbalno nasilje na meni i ja po tvojem citatu iz gornjeg clanka imam pravo obraniti se od nasilja ako je potrebno i primjenom fizicke sile.
          I ako ju namlatim, ti moje ponasanje neces smatrati nasiljem, tocno? Nego je nasilnik moja svekrva, tocno? A ja samo primjenjujem silu da odbijem nasilnika, tocno? Jesam li te dobro shvatila?

          Mislis da to nije dobar primjer? To je vrlo dobar primjer. Sadrzi SVE elemente koje sadrzi definicija nasilja.

          Ajmo sad na primjer sa dva djecaka. Ti smatras da je mali djecak vrsio nasilje nad velikim. Dakle, mali djecak po tvojoj procjeni primjenjuje fizicko nasilje na velikom djecaku i veliki djecak po tvojem citatu iz gornjeg clanka imam pravo obraniti se od nasilja ako je potrebno i primjenom fizicke sile.
          I ti ponasanje velikog djecaka ne smatras nasiljem, tocno? Nego je nasilnik mali djecak, tocno? A veliki samo primjenjuje silu da odbije nasilnika, tocno? Jesam li te dobro shvatila?

          Ja se ne bih slozila. Zasto?
          Prvo primjer svekrve:
          prije nego sto sam ju namlatila, mogla sam prvo pokusati razgovarati s njom, mogla sam razgovarati s njenim muzem/prijateljicama/kolegicama na poslu da razgovaraju s njom i da ju urazume, mogla sam organizirati obiteljsko druzenje gdje cemo svi raspraviti situaciju u kojoj se nalazim i zajedno smisliti rjesenje, mogla sam s njom upisati tecaj loncarstva tako da se bolje upoznamo i mozda shvatimo da imamo puno zajednickih tema, mogla sam ju poslati psihijatru, mogla sam sama otici psihijatru, mogla sam istraziti njezine razloge zasto joj je toliko bitno da salatu perem po njenom, mogla sam primijeniti hrpu MIROLJUBIVIH RJESENJA, koja ne samo da su miroljubiva, vec pridonose povezivanju i razumijevanju, te sprijecavaju slicne probleme u buducnosti.
          Drugo, primjer djecaka:
          Oba djecaka i njihove obitelji i njihovi prijatelji i nastavnici i skolski pedagozi i susjedi i tko-zna-tko-jos su 7 godina IMALI PRILIKU putem MIROLJUBIVIH RJESENJA sprijeciti nasilje koje se djecaku dogadjalo, prije nego to nasilje eskalira. No, oni su PROPUSTILI ISKORISTITI sve te prilike. Oni su propustili iskoristiti prilike da izglede situaciju mirnim putem i u ranijem stadiju.
          Dakle, primjeti: razgovor+druzenje+psihoterapija, to su sve primjeri miroljubivog i nenasilnog rjesavanja problema. Bacanje djeteta na pod s visine od barem 1m se meni nekako bas ne cini kao nenasilno rjesenje. Ali pustimo moje misljenje. Sta ono kaze definicija nasilja… Aha, da, dakle bacanje malog djecaka je napravljeno:
          1. upotrebom sile, fizicke sile (obrati paznju da nisam rekla nasilje, vec sila) +
          2. napravljeno je protiv volje malog djecaka.
          A to dvoje prema definiciji daje => NASILJE.

          (Barem pretpostavljam da je napravljeno protiv volje malog djecaka. Ako je mali djecak HTIO da ga veliki baci na pod s 1m visine i da time riskira zivot, onda tu naravno APSOLUTNO NEMA govora o nasilju. Onda mozemo reci da su se djeca igrala i svo tvoje i moje pisanje je uzaludno)

          Znaci, mali djecak je primjenio nasilje prilikom napada, a veliki je primjenio nasilje prilikom obrane. Da li sada razumijes zasto koristim termin “nasilje u samoobrani”?

          Da li je uredu propagirati ideju da ako nam netko napravi nesto sto SMATRAMO nasiljem, da mu se revansiramo ako treba i upotrebom fizicke sile?
          Mislim da je zvono istine puno bolji sajt od toga.

          Na kraju zelim reci: nadam se da ti se nisam zamjerila i dozvoljavam ti da se i dalje ne slazes samnom ili da postavis podpitanja.
          Bez obzira na ovaj clanak, cijenim tvoj i Drazenov rad i svih koji komentiraju. Obogatili ste mi zivot i nadam se da sam i ja vama.

          • Valter

            Čuj, što se mene tiče, možeš filozofirati koliko hoćeš i moralno relativizirati koliko hoćeš. Stvari su onakve kakve sam ih opisao, dopale se one tebi ili ne. Riječ je o Istini, i ništa što ti kažeš neće to promijeniti. Možeš samo donijeti odluku da istinu prihvatiš, ili da je ne prihvatiš. Tome služi slobodna volja. Nasilje je nasilje, sila je sila, a o tebi ovisi da procjeniš ŠTO IMAŠ PRAVO UČINITI a što nemaš pravo učiniti drugom čovjeku. To što ti misliš o načinima na koji treba postupati u situacijama u kojima se događa neki vid nasilja, ne mijenja ama baš ništa u prirodnom poretku stvari koji je ovakav:

            ONAJ KOJI JE NAPADNUT IMA SE PRAVO OBRANITI.

            Ono što sam napisao o sili i nasilju tebi se možda ne sviđa, možda ti se ne sviđa kako je dječak reagirao kada je bio napadnut, ali tvoja percepcija tog događaja je apsolutno beznačajna – istina je istina, dopala se ona tebi ili ne. Ako ti ne želiš čuti niti vidjeti što je ISPRAVNO a što je KRIVO, i na što je jedan dječak IMAO PRAVO, i na što drugi dječak NIJE IMAO PRAVO, ne znači da će se ono što jest istina magično prilagoditi tvojoj percepciji onoga što ti misliš da je ispravno. Niti meni se nije dopalo što mu je drugi dječak uradio, ali to što se meni ili tebi ne dopada što je uradio, ne znači da dječak nije imao pravo obraniti se od nasilnika. Ovaj je dobio što je zaslužio. Posve sam siguran da mu više nikada nije palo na pamet ikoga maltretirati, a ne samo tog dječaka koji ga je u maniri ultimate fightera naučio pameti.

            Bismo li razgovarali o ovome da je taj mali nasilnik imao roditelje koji su mu objasnili da nema pravo inicirati nasilje?

            A zbog takvih kao ti, koji imaju iskrivljenu percepciju stvarnosti, i ubuduće ćemo morati razgovarati o takvim stvarima, jer ne razumiješ drugi stup duhovnosti čovjeka – pravo na primjenu sile u samoobrani. Prvi stup je razumijevanje da nitko nema pravo inicirati nasilje, i nitko tko ta dva koncepta ne razumije u potpunosti, nije u duhovnoj ravnoteži i ne može se za njega reći da je, ajmo to tako reći, prosvijetljen ili probuđen.

            Što se tiče primjera sa svekrvom, ako misliš da ti je potrebno da je zvekneš po glavi kako bi iz svog života uklonila ono što ti smatraš nasiljem prema tebi s njene strane, zvekni je. Samo nemoj zaboraviti da je upozoriš da PRESTANE činiti to što čini a ti smatraš nasiljem prije nego je zvekneš. Nemaš je pravo zveknuti ako ona prestane činiti to što ti smatraš nasiljem.

            Ja ti tvrdim, da ukoliko ćeš se zabavljati moralnim relativizmom kao što sada činiš, otklizat ćeš ravno do onoga koji baš traži moralne relativiste.

            Zar ne vidiš da ZAGOVARAŠ NASILJE, čim si rekla da drugi dječak nema pravo sebe obraniti od nasilja?

            Zar ne vidiš da opasno balansiraš na rubu koji te može odvesti u provaliju?

  • Branimir
    Odgovori

    Pozdrav svima :D

    odličan nastavak serijala imena ‘Kratki tečaj iz kreacije stvarnosti’.

    Samo bi htio navesti primjer iz vlastitog života, još u osnovnoj školi.
    Moji starci (roditelji, zakonski skrbnici, ljudi koje volim i kojima se divim svake godine sve više) su rješili problem sa mogućim (po njihovom mišljenju očekivanim) nasiljem vrlo jednostavno. Jednom prilikom, kako su mi starci opisali situaciju (ja je se ne sjećam uopće, bio je to niži razred osnovne škole u zagrebu). 3 dječaka iz razreda je maltretiralo mene i buraza , budući je to trajalo već duže vremena ja sam odlučio djelovat, a budući nisu prestajali ni nakon ikakvih upozorenja prijenio sam silu i svu trojicu izbacio iz borbe (uz što manje moguće šteta po njihovo fizičko zdravlje i sa konstantnom pažnjom na izbjegavanje ‘ranjivih’ točaka ljudskog tijela). nakon toga su me roditelji podržali kod ravnateljice i pedagogice i ja nikad nisam o tom događaju niti se hvalio po školi niti išta takvo… istina je da sam se čak bio rasplakao i cijelo vrijeme pitao jesu li dobro i dali trebaju ikakvu pomoć. bilo mi je žao što sam bio prisiljen to napravit, ali napravio bi to opet. Od tad pa na dalje nitko me nije dirao niti maltretirao budući ni ja nisam ikome dao razlog da me maltretira ili uznemirava (jer djeca ne mrze, njih se nauči da mrze).

    Ponavljanjem ovih riječi roditelji su mi jasno stvorili naviku koja mi koristi i u sadašnjem ovdje-i-sada: ‘Upotrijebi silu samo kada je nužno potrebno, upotrijebi silu samo kada je to jedino rješenje i kada ništa drugo ne pomaže, upotrijebi silu samo onoliko koliko u tom trenutku s obzirom na određenu situaciju misliš da je dovoljno, nikada nemoj započet tučnjavu ni iz kojeg razloga.”

    E sad, još par važnih stvari: sve to mora biti učinjeno svijesno, tko dozvoli da ga ljutnja i bijes obuzmu taj ne djeluje svjesno.

    I eto nakon 6 godina treniranja borilačke vještine imena karate i sa svojih 20 godina moram podijelit par stvari s vama. Još jedna stvar, na treninzima i natjecanjima je vrlo jasno rečeno: upotrijebi nasilje izvan dvorane (ukoliko nije samoobrana) i izbaćen si istog trena iz kluba. Sad shvaćam da je to samo poluga da se djeci pokaže da nisu svi koji znaju borilačke vještine ujedno i nasilnici, baš suprotno, najveći broj ljudi koje znam se skoro nikad ili se nisu nikad potukli, a velika većina je trenirala jedan ili više borilačkih sportova.

    1. Nikada nisam započeo tučnjavu, jer po mom mišljenju nasilje je bolest.
    2. Kada je bilo nužno obraniti obranio sam se.
    3. Ako ubuduće bude nužno, obranit ću se.
    4. Ako vidim da nekoga maltretiraju, a tu osobu znam/ne znam, reagirat ću.
    5. Ako čovjek ima nož ili neki oblik oružja za koje znam da mi mogu počiniti ozbiljne ozlijede ili čak usmrtiti pokušat ću izbjeć sukob pod svaku cijenu, makar pobro ‘par udaraca’, ako se čovjek ne zna tuč ali nikako da odustane od namjere da započne fizički obračun, onesposobit ću na način da mu ne zadam nikakvu tjelesnu ozljedu.

    I jasno svim roditeljima koji prate stranicu, istočnjačke borilačke vještine odlične su kako za duh tako i za tijelo. Uz to naravno što su manje više sve samoobrambene vještine.

    Jednom me netko pitao jesam li ikada napao nekoga, ja sam odgovorio: ne, ali ako netko mene napadne: u sekundi odlučim između desetak opcija kako ga onesposobit i odmaknut od mene… Nekada je dovoljno napadaču (nasilniku) blokirati par udaraca i on odmah shvati sa kime ima posla, tako da je večina takvih susreta kod mene završila sa prijateljskom zajebancijom. Lijep pozdrav

  • Branimir
    Odgovori

    I slažem se sa valterom, svi koji su ikad bili maltretirani znaju da ‘bullyi’ (oni koji maltretiraju ne samo nekolicinu već većinu) nemaju ikakvu namjeru prestat radit to što rade koliko ih puta vi opomenuli. I ne kažem da treba sve nasilnike izmlatit da bi došli sebi, ali ja znam da ne radim drugima ono što ne želim da oni rade mene. Jednostavno je, zar ne?

    Također se slažem i sa navodom da ‘dječak koji se obranio’ nije smio tako nesmotreno postupit. A budući je iz priloženog očito da nije upoznat s ikakvom borilačkom vještinom (osim možda kojeg elementa hrvanja) i da je mogao ozbiljnije ozlijedit ‘dječaka koji je vršio nasilje’.

    Ali pitajte se uvijek ovo. Hoću li samo stajat i primat udarce ili ću poduzet nešto. Isto tako ga je ‘dječak koji ga je napadao’ mogao udarit u nos i izazvat ozbiljnije ozljede na području lica (prednji dio lubanje) ili slijepoočnica, očnih duplji, također ne može nitko reć da je ‘dječak koji se branio’ trebao stajat i čekat da ovom prvom dosadi udarat ga ili dok bi pao na pod i nebi se više micao. Opet to djeca rade zbog utjecaja vanjskog svijeta na njih, manjak odgoja roditelja, ali većinski zbog utjecaja okoline, zato grupe nasilnika uvijek imaju 1 ili dvojicu ‘kolovođa’ i ostale koji harače s njima iz razloga što ne želi sami postati žrtvom nasilja.

    i usput jedan od kolega iz osnovne sa kojim sam redovito imao fizičke obračune koliko sam saznao dolazio je iz obitelji koja je bila u teškoj situaciji na svaki način koji vam padne na pamet, na kraju smo postali najbolji prijatelji.

  • ivana
    Odgovori

    Smatram da je nasilje vrlo subjektivna kategorija, a usto moze donijeti neizrecivo puno stete.
    Zbog toga smatram da ga ni u kojem slucaju ne treba poticati. UVIJEK treba traziti miroljubiva rjesenja.

    Mislim da kolicinu nasilja u svijetu necemo smanjiti uzvracanjem udarca (jer mislim da nasilje samo stvara novo nasilje)(tu naravno ne govorim o situaciji gdje te razbojnik na cesti udari kako bi ti oteo novcanik. Ili kad se decki igraju šore.), vec se trebamo obrazovati i trebamo poducavati djecu kako da rano prepoznaju nasilje i kako da ga preveniraju i kako da se nose s njim. Trebamo ih poducavati, ali ih trebamo i voditi kroz proces. Kako bi dijete moglo znati nenasilno rijesiti problem ako mu nitko nije pokazao?
    Mislim da oni roditelji sto svom sinu kazu “snadji se kako znas, a mi cemo ti cuvati ledja” ne rade dobro, a mislim da nakon svega ne trebam objasnjavati – zasto.

    Moja skola je imala razredne i skolske nasilnike, kao i svaka druga skola. No moje iskustvo s nasiljem je takvo da se nikad nisam morala tuci da bih se obranila. A jedan skolski nasilnik me je bio poceo obilaziti. No, nasilinici jako dobro mogu nanjusiti koga mogu, a koga ne mogu maltretirati. Mislim da je jednostavno nanjusio da mene nece moci. A mozda sam samo imala srece.

    Zato mislim da JAKO PUNO samoobrane pocinje prvenstveno od stava koji imas. Ako ti pokazes da smatras da te NITKO NEMA PRAVO UGNJETAVATI – nasilnik ce to vrlo jasno iscitati iz tvog govora tijela, tona glasa, pogleda.

    • Valter
      Odgovori

      Nasilje uopće nije subjektivna kategorija onima koji se ne zabavljaju moralnim relativizmom. Nasilje je OBJEKTIVNA, lako dokaziva i vrlo jasna kategorija. Nasilnici su oni koji potiču ljude s robovskim mentalitetom koji je posljedica duhovnog disbalansa da se otarase robovskog mentaliteta. Imaju i oni važnu ulogu u ovom društvu prepunom robova.

  • ivana
    Odgovori

    E moj Valtere, sta ti Drazen kaze na svo ovo tvoje pisanje?

    Ja ni u jednom trenutku nisam rekla da “nemamo pravo obraniti se od nasilja”, to si ti iscitao izmedju redaka jer u osnovi ne razumijes o cemu govorim, jer vibriras na nizoj vibraciji nego ja.

    Ja kazem: imamo pravo braniti se od nasilja, ali nenasilnim tehnikama. Jer:
    Ako nitko nema pravo primjenjivati nasilje na meni, onda nemam ni ja na njemu. Pa gdje ti je integritet covjece!

    • Valter
      Odgovori

      Evo, napisao sam čitav novi članak koji secira tvoj pristup ovoj problematici. Napomenuo bih još jednom – koncentriraj se na informaciju – a ne na način kojim je ona prenešena. Percepcija mog pisanja nema nikakve veze s istinitošću napisanog.

      Ono što ti ne razumiješ, jest zamka moralnog relativizma u koju si upala. Pročitaj novi članak. Što se tiče mog integriteta, on također nema nikakve veze s tvojom percepcijom istoga, i imaš pravo misliti o mom integritetu što god te volja. Ja jako dobro znam gdje je on.

      Što se tiče toga na kojoj razini ti misliš da ja vibriram u odnosu na razinu na kojoj ti misliš da vibriraš, također je nebitno iz perspektive prenošenja informacije koja je Istinita.

      Čak bih rekao, da je i tvoja percepcija frekvencije vibriranja potpuno iskrivljena, jer ja govorim Istinu i stojim uz nju, a ti propagiraš moralni relativizam koji je jedan od četiri stupa sotonističke ideologije.

      Kao što rekoh, ja se neću ustručavati ikome sasuti istinu u lice, dopala se ona njemu ili ne. Dopao se ikome način na koji to radim ili ne, također je nebitan. NIKOME SE NE MORA DOPASTI ISTINA. Ali ono što bi SVATKO morao shvatiti, da naš osjećaj sviđanja ili nesviđanja nečega što je Istina, neće nju natjerati da nestane. A promijeniti se svakako ne može.

    • oli
      Odgovori

      Ivana kako možete u isti koš stavljati silu i nasilje? Kad majka miluje dijete ili prijatelji se rukuju dali je to nasilje?
      NE! Oni primjenjuju silu ali ne vrše nasilje! Ili da jer je to prema vama vrlo subjektivna kategorija?

      Dali je nasilje kada udaram prijatelje po tijelu (a ponekad slučajno i u lice)? Ne nije, a radio sam to svaki dan.
      Zapravo u cijelom sam životu vidio samo jednog nasilnog karataša (ali taj više ne smije na tatami).
      Postoji jasna razlika što je nasilje a što sila.
      Na primjer ako vas napadne luđak koji vas hoće silovati i vi mu nabijete škare u vrat te on umre to je obrana od nasilja ne nasilje. Ili bi ste vi na tečaj lončarstva sa tim liko, možda kod psihijatra?!?
      Kad bi ste samo shvatili koje gluposti vi pričate! Vi zapravo potičete i opravdavate nasilje to je strašno.

      • ivana
        Odgovori

        Valter vidi stvar ovako:
        Milovanje majke = sila
        Ponasanje malog djecaka = nasilje
        Ponasanje velikog djecaka = sila

        A ja ju vidim ovako:
        Milovanje majke = sila
        Ponasanje malog djecaka = nasilje
        Ponasanje velikog djecaka = nasilje

        S moje tocke gledista, silu i nasiljeu isti kos stavljate Valter i Vi. Mozemo prijeci na ti sto se mene tice.
        Da ubijem silovatelja, zvala bih to “nasiljem u samoobrani”.

        • oli
          Odgovori

          Zašto odgovaraš na moj komentar a obraćaš se Valteru???
          To nije pisao Valter nego Ja?!?

          • ivana

            Nisam se obracala Valteru. Da bude jasnije, na pocetak recenice su staviti rijec “oli”. Dakle, citaj ponovo:

            Oli, Valter vidi stvar ovako:
            Milovanje majke = sila
            Ponasanje malog djecaka = nasilje
            Ponasanje velikog djecaka = sila

            A ja ju vidim ovako:
            Milovanje majke = sila
            Ponasanje malog djecaka = nasilje
            Ponasanje velikog djecaka = nasilje

            S moje tocke gledista, silu i nasiljeu isti kos stavljate Valter i Vi. Mozemo prijeci na ti sto se mene tice.
            Da ubijem silovatelja, zvala bih to “nasiljem u samoobrani”.

Leave a Comment