Frka u HDZ-u. Frka u MOST-u. Frka u SDP-u. Frka u ŽIVOM ZIDU. A posebna je frka u brojnim političkim strančicama koje nemaju nikakve šanse ubaciti kojeg parazita u sabor, osim ukoliko se ne prištekaju na neku veću političku stranku pa na koalicijskim listama ušićare koji mandatić.
Spremaju se izvanredni izbori i kako se čini, mnogim se parazitima tresu gaće od same pomisli da njihova dupeta navikla na meke saborske fotelje – u njih više nikada neće niti prdnuti.
Postavlja se pitanje, koga birači mogu odabrati na slijedećim, još jednim tzv. presudnim izborima za spas Hrvatske?
Nedavno iskustvo koje sam imao, samo je potvrdilo moj zaključak kako nema nikoga za koga bi se moglo glasati, iz jednostavnog razloga. Nikoga od njih uistinu ne poznajete.
Poznajete li ikoga od onih koji će se naći na izbornim listama, onako, barem površno? A da vam nije frend ili član obitelji?
Gotovo je sigurno da ne poznajete nikoga od njih.
Što to znači?
Znači da ćete, ako glasujete za bilo koju listu, glasovati temeljem dogmatskog vjerovanja u ono što vam ekipa s te liste servira. Nemate nikakvih izravnih saznanja o tome kakvi su to ljudi u pitanju, a čija se IMENA i PREZIMENA nalaze na glasačkim listićima.
Možda ćete izići na izbore ispižđeni, s namjerom da odaberete one za koje smatrate da će nanijeti najmanje štete. S namjerom da odaberete “manje zlo”.
Što biranje “manjeg zla” govori o vama?
Govori da vjerujete u nužnost zla. Što znači da ste i vi zli, makar mislili da niste. JER VJERUJETE U NUŽNOST ZLA. Jer veće ili manje zlo – i dalje je zlo, i uvijek će biti zlo. S time da manje zlo ima sve preduvjete postati veće zlo mikrosekundu nakon što je odabrano, što redovito i čini, pa se na slijedećim izborima opet javlja velik broj birača koji biraju “manje zlo” – zaboravljajući da su na prethodnim izborima te koje sada smatraju “manjim zlom” smatrali “većim zlom”.
Ringe-ringe-raja omiljena je igra dječice, koja misle da nisu dječica samo zato jer imaju OSOBNU ISKAZNICU koja im omogućava da biraju svoje tlačitelje u ovom fantastičnom civilizacijskom postignuću nazvanom demokracija.
Birači me naprosto fasciniraju dubinom svojih deluzija i sposobnošću da hotimice odbace razumno promišljanje o tome što uistinu čine.
Nazvao me neki dan frend koji se poslom zatekao u Zagrebu, da mu se pridružim na piću. I došao ja, sretan što ću ga vidjeti nakon duljeg vremena. I upao sam usred žustre rasprave političke tematike s naglaskom na temu, kako riješiti kriminal unutar sustava, koju je moj frend vodio s jednim poprilično poznatim tipom, a s kojim sam prvi puta došao u kontakt prije neke tri godine, a upoznao ga oči u oči prije nekih godinu dana.
Tog tipa ljudi percipiraju kao stučnjaka, beskompromisnog istinozborca, zviždača bez dlake na jeziku, moralnu vertikalu itd., da ne nabrajam sad sve superlative kojima ljudi časte tog tipa a da ga uopće nisu upoznali, i kome bi, misle si mnogi birači, zaista bilo dobro dati svoj glas, jer on je zasigurno jedan od “onih pravih” koji može stati na kraj ovim sranjima koja se oko nas događaju.
Inače, tip je također, poput mnogih drugih, na državnoj sisi koju svi mi punimo da bi je on cuclao već 30-tak godina, zajedno sa svojim kolegama parazitima. Radi tip u Ministarstvu uprave.
I tako ja sjedoh s njima, i šutim i slušam, koncentriran na izgovorene riječi, a i ostala osjetila bila su mi u stanju pune budnosti jer sam želio nešto o tom tipu saznati, a da zaključak ne dolazi samo iz njegovih izgovorenih riječi.
Zanimalo me, kakav je on čovjek?
Ubrzo mi se potvrdio zaključak koji sam o njemu stekao kada sam ga upoznao prije godinu dana. Tip je pun sebe. Toliko je pun sebe da sam mislio kako će eksplodirati ako udahne zrak punim plućima. On je najpametniji, i on sve zna. Toliko dobro i toliko temeljito je njegovo znanje o ama baš svemu, da uopće nije sposoban čuti, a kamoli razumjeti, što mu je moj frend govorio. Ne slažem se posve niti sa stavovima svog frenda, ali zaista ih je dobro argumentirao. Zapravo, nije da se ne slažem s stavovima mog frenda. Nisu pogrešni, već je pogrešan način na koji bi ih on želio provesti.
Čudilo me kako taj veleuvaženi intelektualac olako odbija makar saslušati što moj frend ima za reći. Neprestano ga je prekidao govoreći mu da nema pojma ni o čemu, i da njega treba pitati kako se rješavaju stvari u sustavu, jer on zna. A moj frend nema pojma. Bio je i neugodan, ponekad i bezobrazan prema njemu.
Ja sam šutio i slušao. Do jednog trenutka.
Počeo se tip zanositi svojom pameću i načitanošću, pa je spomenuo kako je još Rousseau objasnio kako država funkcionira, misleći valjda da za tim stolom nema nikoga tko je bio dovoljno znatiželjan da pročita što je taj francuski pametnjaković izasrao u svojim nebuloznim filozofskim isprdcima, a koje su tako gorljivo kroz povijest prigrlili mnogi fundamentalistički nastrojeni religiozni fanatici, čija je religija državizam a bog država. Usput, i Rousseaua sam se dohvatio u članku ZBOG ČEGA JE ZAPRAVO POTREBNA DRŽAVA?
Pitam ja njega, “mislite li na društveni ugovor?”
(Tko ne zna što je to društveni ugovor a zanima ga, ne mora se zajebavati s čitanjem Rousseaua, makar bi i to bilo dobro uraditi. Možete o tom famoznom ugovoru sve saznati ako pročitate primjerice neke od članaka koje smo o tome napisali, a koji se nalaze OVDJE i OVDJE)
Lecnuo se na sekund, možda pomalo iznenađen što je za stolom ipak netko tko je čitao Rousseauova sranja, i odgovorio je potvrdno. Pa sam mu rekao da je to sranje, jer sam sklon bez uvijanja reći kad je nešto sranje, ma tko god se nalazio s druge strane stola, i rekao mu da vjeruje u gluposti. Rekao sam mu da je društveni ugovor tek misaoni koncept, ideja, da ne postoji u stvarnosti i da je riječ o kvazi ugovoru.
Pa mi je rekao da sam ga sklopio čim sam ubacio glasački listić u kutiju.
Pa sam mu ja rekao, neka mi dokaže da društveni ugovor postoji, a posebno bih volio da mi pokaže primjerak koji sam ja potpisao i koji me obvezuje na nešto. Rekao sam mu da ako vjeruje da je temelj države društveni ugovor koji ne može pokazati, a ne može jer ne postoji, ima ozbiljnih problema s percepcijom stvarnosti.
Odmahnuo je rukom, uz vidan prijezir prema meni, pritom ignorirajući neosporne činjenice koje sam mu bez milosti tresnuo u facu… a ignorirao ih je jer se kose s dobro utreniranim, njegovim vlastitim veleškolovanim umom, koji je ograničen i zaključan dogmatskim vjerovanjem kako je pravo većine da koristi nasilje prema svima ostalima, dopalo se to njima ili ne, koristeći moć njegove države koja se temelji na nepostojećem ugovoru.
(Što je to sila, a što je nasilje koje zagovara glavni protagonist ovoga članka, TEMELJITO je obrađeno u člancima serijala KRATKI TEČAJ IZ KREACIJE STVARNOSTI – redom OVDJE – OVDJE i OVDJE)
Fascinirala me brzina kojom je satrao kognitivnu disonancu koja ga je obuzela, kada se našao suočen s činjenicama koje se kose s njegovim dogmatskim vjerovanjima. Danas ozbiljno sumnjam kako je riječ o psihopatu.
U roku odmah je usmjerio pažnju na mog frenda i nastavili su se prepucavati, a ja sam odlučio ovako radosno nezaposlen (što mi omogućava da takve parazitske seronje ne dobivaju previše novčića od mene) otići do šanka i platiti piće tom parazitu, usput plativši i sve ostalo, zbog čega sam se kasnije posvađao sa frendom i obećao mu da slijedeći puta cugu plaća on.
Gnjusna mi je bila i pomisao da bi se taj parazit mogao dohvatiti svog novčanika, pa sam ga odlučio preduhitriti. Nisam htio doći u situaciju da moram gledati novac iz njegovog novčanika, koji su njegov bog država i njegove kolege paraziti svima nama oteli da bi on mogao dobiti plaću koja mu omogućava da bezbrižno sere kvake i pravi se pametan, kao što je to i Rousseau svojedobno činio.
Sve što on ima, oteto je od nas, uz pomoć njegovog božanstva i slugu koje ga opslužuju. I on je jedan od tih slugu – makar rogobori protiv OVAKVOG božanstva. On bi htio malo drugačije božanstvo – ali suštinski isto…
Takvi tipovi su fenomenalan resurs i alat za kontrolore sustava, i sada znam da bi taj tip napravio još veću štetu nego su je napravili ovi prije njega, samo kada bi mu se pružila prilika da se dočepa vlasti ili neke funkcije u vlasti. Takvi tipovi su prečica prema fašističkoj diktaturi.
Jer tip pati od teških deluzija. Pun je sebe. Bahat. Najpametniji. On zna sve. A zapravo je svojom vlastitom arogancijom, sam sebe spriječio u mogućnosti da nešto novo nauči, i stoga je nesposoban sagledati širu sliku, s makar djelićem stvarnosti, koja bi mu možda ukazala na to gdje se uistinu nalazi problem.
On rješenje problema vidi u sustavu vlasti, koji je upravo onaj koji je problem i kreirao. On bi sistemske probleme rješavao kroz sistem. Jer on zna. On je najpametniji. Svi ostali su budale i neznalice i kreteni, posebice moj dobronamjerni frend koji mu je želio objasniti da je 2+2=4. Ne vidi da se problemi ne rješavaju kroz sustav koji je probleme i kreirao. On misli da samo treba dovesti prave ljude na pravo mjesto, pa da im on pokaže što i kako treba napraviti da potekne med i mlijeko, ponajviše njemu i tim pravim ljudima, predmnijevam…
Sjećate li se krivulje koja opisuje sposobnost učenja?
Taj tip je čvrsto usidren pod točkom 1. Taj jako malo može naučiti. Kome nije jasna ova krivulja, neka pročita članak UPUTSTVA ZA UPORABU ZVONA ISTINE.
Kaže tip, jebeš evoluciju misli i svijesti. To je glupost. Ja sam za revoluciju, kaže on.
Bit će onakvu, kakva bi njegovu guzicu postavila na prijestolje moći.
Stoga – ako mislite OPET na izbore – razmislite dobro što radite.
NE POZNAJETE ONE KOJE BIRATE.
Želite li opet, po tko zna koji puta, dati za pravo ovakvim seronjama, koje mnogi ljudi percipiraju super pozitivnima – da vam seru po glavi? Samo zato jer VJERUJETE kako je riječ o ”pravim ljudima”?
Neću navesti ime tog parazitskog seronje, iz poštovanja prema mom frendu.
Ali znam da taj parazitski seronja čita Zvono Istine, jer sam vidio da ponekad dijeli članke koje smo objavili – pa mu poručujem – bijedno je i nevrijedno tvoje kvazi znanje, baš kao što je bijedan i nevrijedan društveni ugovor na koji se pozivaš. Ništa ti ne znaš izvan državističke kutije koja je čitav tvoj život, a takav je život tek blijeda kopija stvarnoga života. Obična si neznalica koja živi unutar iluzije i potpomažeš svojim djelovanjem nasilnički režim koji čovjeka pokušava učiniti robom.
Evo sad sam se prisjetio još jednog članka koji se također bavio izborima, naziva PRAVICA JE 100 METRI POD ZEMLJOM u kojem sam citirao J.R.R. Tolkiena – a prikladan je taj citat i za kraj ovoga članka:
”Moja politička mišljenja sve više naginju prema anarhiji… Najneprikladniji posao za bilo kojeg čovjeka, čak ako je taj i svetac, je šefovanje nad drugim ljudima. Niti jedan od milijun nije prikladan za taj posao, i to između onih koji traže takvu priliku.”
bez komentara…
https://www.youtube.com/watch?v=uq1veJnHCeE
ja sam čvrsta linija…
ravnodušan na ovu ideju(država)
i sve njene satelite u koju se uzdaju njeni vjernici(građani).
Nešto je do sustava a nešto i do pojedinca.
Probudiš se i vozom do posla, dok, tokom putovanja, hrpu dokumentacijsku slažeš i razmišljaš kako svojoj državi učiniti dan boljim.
Sinoć si čitao da je tvoj kolega ”pao” jer je otkriveno da mu je neka žena sumnjivog morala poslala SMS, pa je čitava nacija ”skočila” i odlučila ga izložiti javnom linču, dočim je prijespomenuti, iako nije nigdje dokumentirano da se i približio prijespomenutoj lahkoj dami, odlučio da se neopozivo i zauvijek povuče.
Uskoro će predizborna kampanja koju ćeš, kao čelnik stranke, provesti, također, u vozu, samostalno i bez sekretarice i portparolke, a ni obezbjeđenje te neće pratiti.
Imaš pristojnu platu, ali je treba zaslužiti jer je jedina koju i dobijaš, te se ne bi ni usudio da ”uzoreš” još neke platne spiskove, dijeleći svoju nemjerljivu pamet: ”ćate” u sportskom klubu, uvaženog člana nekog upravnog odbora, javnog i dobro plaćenoga govornika i sl.
Neka sve bude prirodno, baš onako kako se zalagao i franc. moralizator i filozofski etičar J. J. R.
Izgleda da neko st. ima sličnosti s nekim prethodnim.
Nakon voza i napornog radnoga dana moraš nešto i objedovati.
Ah da, bio bi skandal da te vide u iole prestižnijem restoranu, gdje bi užitak bio plaćen partijskim tj. građansko-državnim novcem.
Jeo si i otišao u krevet, pošto sutra treba ponovno naporno raditi, tako da i ne pamtiš kad si prisustvovao nekoj promociji ili kulturnom događaju.
Ipak si ponosan zbog svog Evropejstva jer, makar briselski kvaziparlamentarci ništa ne radili, ti zastupaš svoju državu i boriš se za istinsku demokraciju EU-a.
I pomisliš da je dobro biti daleko od, npr.: Brisela, Vašingtona, Moskve, Londona, Istanbula, Dohe gdje nekadašnji političari ”masno” naplaćuju svoje konsultacije i grade vile nakon prvih lokalnih i državnih pobjeda.
Ipak su ti draži: italijanski, francuski, švicarski, švedski, njemački i političari ostalih država EU-a koji su postali to što jesu ogromnom biračkom izlaznošću.
C’est la vie…!
🙂
Što se tiče zla (manjeg ili većeg) zlo se ne odabire, već se protiv zla bori! A što se tiče državističkih izbora, ajmo predpostaviti par scenarija što bi bilo kad bi bilo u smislu borbe protiv zla.
Scenario 1.
Birači državisti (svi ko jedan) prosvjetljeni čitanjem zvona istine kategorički odbijaju s ciničnom dozom gnušanja izaći na izbore i tim činom automatski postaju anarhisti, ali usprkos takvom činu s velikom zaprepašćenošću i čuđenjem posmatraju predstavu preko iluzatora (kutije za prikazivanje iluzornih slika koja putem njih vrši samohipnotičko programiranje – skraćeno “tv”) u kojoj psihopatski glavni akteri izborne predstave zauzimaju tron na vrhu svoje izmišljene tvorevine nazvane “država” i u tom deliričnom bunilu bivši birači, a sada novopečeni anarhisti (opet svi ko jedan) dolaze do zaključka da moraju poduzeti radikalnije korake, što nas dovodi do scenarija 2..
Scenario 2.
Bivši birači, a sada već dobro osvješćeni anarhisti zaključuju da se mora reći dosta i zatvoriti slavinu tj. dotok novca od kojeg se sistem nemilice podržava, odbijaju plaćati porez na bilo što, pod pretpostavkom da kada stane dotok novca psihopatama na tronu da će isti prirodno izumrijeti, ali avaj, ništa od toga, ovi na tronu i dalje izvode iluzionstičku predstavu i spremaju se za iduće izbore, jer su prve dobili s izmišljenim glasačkim listićima gdje su glasali kojekakvi daleki preci i potomci i rođaci iz 345. dimenzije, 18. denziteta, 21. galaksije, 5. svemira, 3. kreacije, a da ne govorimo o dijaspori (velika je ta dijaspora, veća i od Stvoriteljeve sveukupne kreacije).
Evo i novih izbora i novih psihopata na tronu, sada već okorjeli anarhisti, ne mogu se čudom načuditi, ma kako opet ista priča, a niti jednog jedinog stvarnog glasa, niti jednog jedinog stvarnog novčića nisu dobili od njih.
Saznavši gorku istinu kako su psihopate samoodabirivi, a ne izbirivi, tj., da im ne treba ničiji glas ili novac da bi zasjeli na tron, okorjeli anarhisti oboružani znanjem odlučuju se na radikalni korak, što nas dovodi do scenarija 3..
Scenario 3.
Ekstremna ekipa okorjelih anarhista (SJAV – specijalna jedinica anarhističke vojske) napada područje trona, uništava isti i s njime i psihopatske guzice koje su ga zasjedale, taj tok događaja dovodi do nesagledivih posljedica (jer iza manjeg zla uvjek stoji veće zlo koje čuva to manje zlo) koje nas uvode u konačni scenario 4..
Scenario 4.
Anarhistička vojska odbivši sve silovite ponude za uspostavljanje novog trona i posjedanja psihopatskih guzica unj, suočena je s silovitim oružanim napadom s(OTAN)anske vojske (većeg zla s kojim je malo zlo imalo ugovor o zaštiti i odmazdi u slučaju nepredviđenog smaknuća malog zla), rat se vodi s ogromnim gubitcima s obje strane, dok ostali to promatraju (preko iluzatora) u polusnu ne shvaćajući ništa i odmahujući rukom rekavši: “opet još jedan dosadni rat na tekućoj traci vijesti, gdje je daljinski?!, zanima me tko je dao gol!”
Svaka sličnost s prošlim i budućim scenarijima je namjerna i nije slučajna!
zanimljiv scenarij.. pazi ovaj: pshihopati i bioroboti se postepeno prestaju inkarnirati i kontrola im puca po šavovima.. čovječanstvo napreduje prirodnim putem..
J. J. R. u svom slavnom djelu ”Emil ili O vaspitanju” sugerira jedinu moguću soluciju: povratak prirodi i jednoti.
Interesantno je što prijespomenuti uradak ne zagovara nikakav eskapizam, pogotovo ne u vremenu kada su postojali razni vjerski i plemićki ili feudalni devijanti, a o onim carskim i da ne govorimo.
Biti spontan je najteže u životu.
Pa zašto onda, kao što i ovaj tekst u svom podtekstu poručuje, dati glas bilo kome ako ga nemaš kome dati.
To što znači da nekog ne poznajemo govori nam da nam isti nije predstavio baš ni jednu osobinu kojom bismo ga prepoznali, davši mu glas.
A ta osobina se ne tiče samo sadašnjosti no i prošlosti njegove i budućnosti.
Time niko ne spori da unutar političke kaste može biti nenadane simpatije, kao na slijedećoj fotografiji.
Love at first sight.
http://www.novilist.hr/var/novilist/storage/images/vijesti/hrvatska/izvanredna-skupstina-zivog-zida-smijenila-pernara-i-sincica-a-oni-tvrde-da-je-skupstina-nezakonita/8674071-1-cro-HR/Izvanredna-Skupstina-Zivog-zida-smijenila-Pernara-i-Sincica-a-oni-tvrde-da-je-Skupstina-nezakonita_ca_large.jpg
(Fotografija je slučajno izabrana i nema konekciju u odnosu na bilo koju personu na njoj, u smislu difamiranja ili podilaženja.)
Sretno svakom bilo u njegovoj ljubavi ili mržnji, druge to ne bi trebalo doticati, pogotovo ne zato jer je društvena organizacija mnogo širi pojam i tiče se ravnoteže a ne slavljenja ili paljenja.
Ono što u Valterovom tekstu namah odskače je bučnost koja se odmah primijeti, pošto su takvi likovi uzjahali i teže uzjahati nešto kako bi se nahranio njihov ego i novčanik.
Stoga i idu velike riječi: da se njih pita zato što jedini i najbolje znaju, da bi oni to najbolje uradili, da će ti najbolje dati antitezu, da oni svojim primjerom svjedoče (dok ih niko ni ne poznaje izvan grupe istih ili sličnih poltrona u kojoj se već god. kreću)…
Onda nije gušt ni poticati paljevinu ni radovati se tuđoj muci ili pobjedi.
Sve to se u ozbiljnijim državama zove sukobima ”niskog intenziteta”, koje vode i preusmjeravaju razni obojeni revolucionari i njihovi inostrani donatori, iz čega se može, nekada, i nešto bolje izroditi, nije da nije, ali je prljavo u tome učestvovati, pošto sve na kraju ispadne banalno i žižekovski mudro, kako je najbolje rješenje imigrantsko-evropskoga pitanja niti primiti niti odbiti izbjeglice.
I vuk sit i ovce na broju, i moj filozofski novčanik pun.
😉
Kako je George Orwell rekao da narod koji bira korumpirane, lažljivce, lopove i izdajice nije žrtva. On je sudionik!
Ne temelje to oni samo na društvenom ugovoru. Davno su ljudi iz tavistocka te ostali psiholozi i sociolozi zaključili kako se mora vladati ljudima. Ti pametni i pošteni ljudi su dokazali kako je veći dio populacije genetski glup te se moraju kontrolirati da se zaštiti civilizirano društvo. A s druge strane određena superiorna manjina je predodređena da vlada glupima.
Recimo Yohn Rawling Rees iz uprave za psihološko ratovanje (tako nešto) je 45-te u svojoj knjizi oblikovanje psihijatrije ratom to lijepo sve opisao.
I naravno sve ostale mambo-đambo gluposti koje ni sam David R, Henry K ili Adolf Hitler ne bi bolje smislili.
Bogati ejjj ja sam pametniji pa ja moram….. ma ne da mi se pisati.
Ima nešto što se zove međunarodno-operativnima kapitalom i inteligencijom.
Balkan je daleko od toga: zato svakog značajnijega političara određuje najjadniji, ovdje poslani zbog odskočno-karijerne mu daske, evropski birokrat — ambasador, obavještajac ili, u najboljem slučaju, ugledniji međunarodni mason što živi u inostranstvu (u slučaju predsjedničke ili glavne stranačke uloge).
Ukradenih automobila nema ili slabo ima u Sloveniji i Italiji, pa cirkuliraju u: RH, BiH, RS, CG, MK, Albaniji i Kosovu.
Isto vrijedi i u vezi kapitala i inteligencije, generalno gledajući.
Najbolji put da odlično izmuzeš državne institucije i onda, tek, napraviš međunarodnu karijeru jeste da prvo propadneš u inostranstvu.
Onda počinje tvoja prava i realna povratnička slava.
Valjda zato Evropom kruže vreće neoperativnog novca.
😀
Taj uhljeb iz ovog teksta sigurno zove nonsop emisiju “Stav” (mreža tv).
inače najveći trolovi su “politički novinari” i “politički analitičari” i jasno služe samo da stvore privid normalnosti državista.
Hahahaha
Ovo je aktivizam, ovaj članak.
Treba stvarno hodati s ogledalom po ovoj državi i po svijetu pa da se s.e.r.o.nj.e napokon ugledaju u njemu. Biti radoznao, pošten, skroman, altruističan, ništa od toga u ovoj državi, odgajamo kretenoide. Sori baš sam bijesna i osjećam se ko vihor sa gromovima u rukama kada čujem o kradezeu, sprdepeu, mostu smail age čengića i o izborima….grrrrrr
o samom izlasku ili ne možda uhvatim vremena napisati neka svoja razmišljanja
citat: “Prije no čovjeka pogodi udarac sudbine, on biva opomenut od duha života, koji je također i život duše, ili od duha zaštitnika ili preko ljudi. Opomene iz duha su najtananiji osjećaji koji struje iz duše ili koje duh zaštitnik pušta da pritječu u svijet čovjekovih misli ili osjećaja. Oni opominju čovjeka da se predomisli ili da očisti ono to je prouzrokovao.”
Mislim da je ovdje fokus na tome da svako pošteno obavlja svoj posao, pogleda se u ogledalo i djeluje netrolovski.
Onda neće biti potrebe da, dok je bila živa, kvaziduhovnjakinju Gabriellu Wittek prate njem. obavještajci, jer svi složno radimo u interesu države u kojoj živimo.
🙂
Polazimo od toga da su politicari sotone ( ne black sabbath sotonizam nego pravi – istinski ). Valtere cekamo drugi dio…
Političari i njihovi intelektualni satelitski satrapi su odlična cirkuska predstava.
To potvrđuju i prave žene koje nas, zadovoljno ne proseći, uče lijepom i higijenski korisnom.
http://static.keptelenseg.hu/p/a88cc6af5519a4238557d66247d2d4ea.jpg